Čitam knjigu na talijanskom i, sasvim neočekivano, zastajem na riječci del. Neočekivano, neobjašnjivo − zastajem. Baš ne mogu dalje! Riječca je krajnje banalna, valjda ne prođe stranica a da se ne pojavi bar jednom, običan, najobičniji očlanjeni prijedlog. Ništa egzotično, ništa nepoznato. Kad se prijedlog di nađe pred određenim članom u muškom rodu jednine, il, to se dvoje stopi u del. Formula s početka svake gramatike talijanskog jezika: di + il = del.
I kad to tako predočim, u sažetoj formuli − sve postaje jasno. Trebale su mi godine i godine čitanja da sazrem za tren u kojem će nešto u meni − čak ne ni moja svijest! − prepoznati svu začudnost tog samo od otrcanosti tako banalnog fenomena. U španjolskom je, naime, sve normalno: prijedlog di ondje izgleda de, član il izgleda el, i njih dvoje u konačnici i opet kao očlanjeni prijedlog daju del. Ali španjolska formula jest de + el = del. Samoglasnik e sa susjednim se samoglasnikom e stopi u jedan jedini. Ali po kakvom to čudu u talijanskom samoglasnik i sa susjednim samoglasnikom i može i opet srasti u e?! Zar sraslac ne bi ovdje trebao biti jedno jedino i? Zar formula ne bi trebala glasiti di + il = dil? Takva logika nije samo ljudska, već i jezična, doista.
Kako je moguće pomiješati plavu s plavom i dobiti žutu?
Kako objasniti da je jabuka jabuka dok se ne nađe kraj druge jabuke, kad postaje kruška?
Kako je to moguće da je u jeziku moguće što nije ni u slikarstvu ni u prirodi ni tko zna gdje sve još?
I zašto baš u jeziku?
Ja to ne znam i ovaj zapis ostaje skamenjen u bolno izvijenom pitanju.
Znam samo da, dok govorim, kad god govorim, s dna jezika čujem šapat, koji nije moj.