Kad se oko otarasilo smrti, postalo je suncem. To sunce, prekoračivši smrt, sja onkraj nje.
(Brhadaranjaka upanišad)
Na samom kraju kristalizacije jezika ukazuje se svijet. On je njena zadnja faza. Čovjek je naziva stvaranjem, ili postankom, ili izračenjem, emanacijom. Jezik je svijet, ali nevidljiv. Svijet je jezik, ali vidljiv. Početak Biblije ne treba čitati kao da je svijet posljedica izgovorene Božje riječi, nego tako da svijet jest ta riječ, samo ogrubjela do pojavnosti. Isto tako, kad memfiski tekstovi kažu da Ptah stvara svijet svojom mišlju − koja nije ništa doli jezik na finijoj razini, onoj neizgovorenosti − to ne znači da on pomisli svijet pa ovaj onda nastane, nego da je svijet sama ta njegova mišljevina, ali u stanju vidljivosti. Misao, jezik, kao prikazanje, upravo u smislu svetih srednjovjekovnih igrokaza, koji, naočigled, prikazuju ljude, iako se zapravo to u njima Bog igra ljudi pa u biti i govore o Bogu. Svijet čak i nije toliko izmišljen koliko je stalno mišljen. Predstava Božje misli, doista. Samo zbog toga svijet jest svesimboličan, skroz-naskroz nešto drugo od svog izgleda prvom pogledu. Eto zašto se u Kini svaka posvećena upotreba jezika − književnost, da kažemo ukratko − naziva ven, istom riječi kojom se označava i svaka šara, lik, ukras, obrazac unutar pojavnoga svijeta. Sunce i mjesec dva su žada koja očituju obrazac neba, dok gore i rijeke očituju obrazac zemlje. Oni su ven samog taoa, samog počela i apsolutnog načela. Veliki Liu Hsieh, teoretičar takve, pjesničke riječi, zato i može još prije tisuću i petsto godina zapisati da tako “uobličena riječ (=riječ s venom) uistinu izražava um svemira!”. Riječ koja nije uobličena kao njegov izraz samo je pi. Baš kao što se svaki redak Kurana Časnog naziva ajet, “ali” je to ime i svakog djelića stvorenoga svijeta ako ga se iščita kao znamen Božje utisnutosti u nj. Svejedno je onda čitaš li svetu knjigu ili sveti svijet.
Jedan od najvažnijih izvoda iz takve, logotektonske i logomorfne analogije jezika i svijeta jest sljedeći: kao što iz svijeta samog po sebi nije moguće iščitati cijeloga Boga, jer svijet jest golem i raznovrstan, ali sam po sebi nužno i tek načet odnosno nedovršen, jer jest impozantan putokaz, pa i možebitan put, ali nikako cilj, tako i svaki rječnik i svaka gramatika svakog jezika ostaju nužno zauvijek nepotpuni. Rječnik nikad ne sadrži te nikad i neće sadržavati sve riječi svoga jezika, niti ga ikakva gramatika može opisati bez nedorečenosti. Zvuči kao opće mjesto, u svojoj banalnosti poznato i školarcima, ali ovdje je naglasak isključivo na metafizičkoj utemeljenosti toga mjesta, a ona je nepoznata i profesionalnim jezikoslovcima. I nije ovdje riječ samo o činjenici − samoj po sebi pak ekstremno banalnoj − da već ni puko tehnički nije moguće obuhvatiti jednim rječnikom sve arhaizme, dijalektalizme, pa ni stručne ili nestručne riječi koje su i dalje u upotrebi, i to u svim njihovim značenjima i suznačenjima, da o još nedočekanim neologizmima i ne govorimo, kao što je već i tehnički neostvarivo da ikakva gramatika obujmi k tome još i sve mogućnosti izraza i njihove preljeve. Ne samo da ovdje nije riječ samo o toj i predobro znanoj činjenici, nego nije riječ ni prvenstveno o njoj. Jer, sve da i zamislimo rječnik ili gramatiku koji bi u sebe uspjeli uključiti sve spomenuto, bila bi to tek cjelovita konstatacija svega u tom jeziku ostvarenog ili makar ostvarivog. Nikako i onog stvarnog u tom jeziku. A pogotovo ne stvarnosti jezika samog, takvog kakav prethodi ovom ili onom, tvom ili mom. Jezik ne samo da nije iscrpiv ikakvim katalogom, ma kako podrobnim, nego katalog samom svojom naravi promašuje istinsku bit jezika. Bit koja je puno, puno sličnija biti poznate nam šutnje, nego biti ikojeg od poznatih nam jezika (ili, na kraju krajeva, i jezika nama nepoznatih, svejedno je). Svaka vjerodostojna pjesma progovara i o jeziku kojim je pisana i o jeziku uopće neizmjerljivo više od bilo kakve gramatike ili rječnika. Ona jezik sugerira. Tek upućuje na njega. Njime zamuckuje. Ne pada joj ni na pamet da bi ga mogla iskazati. Profesionalni jezikoslovac ni to ne zna. Zato on o jeziku samo brblja. Ili brlja, svejedno je.1
Isto onda mora vrijediti i za svijet. Banalno je opće mjesto da nijedan zemljovid ili nebovid, ma kakve preciznosti, nikad neće uspjeti vidjeti cijelu zemlju, cijelo nebo, jer će uvijek zaostati neka nepoznanica, i uvijek neka čest prašine zemaljske ili zvjezdane, svejedno, koja se neće probiti ni u mjerilo najsitnije. I to je prebanalno, doista. Presudno je ovdje i opet da nikakav zemljopisni ili astronomski katalog − a mapa nije ništa doli vizualizirani katalog − samom svojom naravi ne može izraziti istinsku bit svijeta: zemaljskog, nebeskog, svijeta samog po sebi − svejedno. Katalog svijet popisuje, jedva opisuje, a s obzirom na jaz između svoje površnosti i nedotaknute biti svijeta u stvari ga samo psuje. I svejedno je pri svemu tome pokušava li se svijet opisati slikom ili riječju (pritom je svejedno i doživljava li se riječ kao slika koja se raskokodakala ili, što je očit stav ovog teksta i svih tekstova poteklih iz iste pisarske ruke, slika kao nemušta riječ).
Kao ilustracija neka mi posluži jedna od najuniverzalnijih i najopsesivnijih tema u povijesti ljudskog roda: sunce. Naše doba − a svejedno je zovete li ga modernim, kao jedni, postmodernim, kao drugi, ili postpostmodernim, jer već sama ta razmrvljenost izraza govori da tek mrve ono i može izraziti − drži da je istina o suncu iskaziva, da se ona iskazuje njegovim definiranjem, a da ta definicija glasi ovako:
promjer: 1.392.000 km
masa: 1,9891 x 1030 kg
prosječna gustoća: 1.411 kg/m3
kemijski sastav: vodik (73,46 %), helij (24,85 %), kisik, ugljik, neon, željezo i dr. (manje od 2 %)
temperatura površine: 5.778 K
temperatura jezgre: 15 x 106 K
spektralna klasa: G2V
apsolutna magnituda: +4,83
prividna magnituda: -26,74
diferencijalna rotacija na ekvatoru: 25,6 dana
diferencijalna rotacija na polovima: 33,5 dana
udio protona (vodikovih jezgri) u nuklearnim reakcijama: 3,8 x 1038 u sekundi.
I tako dalje, i tako dalje. Znanost, ta religija novog doba, vjeruje da takvim generalijama doista iskazuje istinu o suncu, kao što zemaljski zakon doista vjeruje da je osobnost svakog pojedinog čovjeka opisana u iskaznici koja se zove osobna, a njegov identitet iskazan brojem koji se zove identifikacijski. Naravno, problem je s tom istinom u tome što ona čovjeku ne govori ništa. Ne uspostavlja nikakav odnos između čovjeka i sunca. A religija koja čovjeku ne govori ništa ništavna je religija. (Ta istina ne govori zapravo ništa ni samim svećenicima nove religije: ona i njima kako-tako govori o suncu kao suncu, o suncu u odnosu na druge zvijezde, ali ništa o odnosu između sunca i čovjeka. Znanje, pak, koje ne stoji ni u kakvom odnosu prema čovjeku, ma iz koje znanosti poteklo, znanje je ništavno, beskorisno, perverzno, a potencijalno i štetno. A sve jer svijeta, ponovimo, ima jedino kao krajnje kristalizacije bitno čovjekova jezika.)
Opreke radi, usporedimo gornji pristup suncu s himnom što mu ju je pred skoro tri i pol tisuće godina ispjevao faraon Amenofis IV. Ekhnaton:
Ti si lijepo, sjajuć se na obzorju neba,
o živo sunce, što postojiš od iskona!
Kad se na istočnom rubu neba uzdižeš,
svojom ljepotom ispunjaš sve zemlje.
Lijepo si, silno, blistavo, lebdiš visoko nad zemljom,
tvoje zrake grle sve krajeve i sve što si stvorilo,
ti si Ra i sve obuhvaćaš, sve uza se vežeš.
Daleko si, a tvoje zrake ljude na zemlji dosežu,
visoko si, a za tvojim koracima stupa dan.
Kada na zapadnom rubu neba zalaziš,
svijet tone u tamu kao da sve je mrtvo;
u svojim sobama ljudi spavaju pokritih glava
i začepljenih nosnica, i jedan drugoga ne vide;
kradljivci im dižu blago ispod uzglavlja, a oni ne čuju;
lavovi iz špilja izlaze i zmije ujedaju,
svijet šuti u tami, jer stvoritelj za rubom neba počiva.
U zoru opet zablistaš na sjajnom obzorju,
zrakama svojim, Atone, daješ nam svjetlo dana,
razgoniš noćnu tminu rukama svojih zraka,
obje pokrajine, jug i sjever, praznuju svagdanji blagdan.
Narod je budan na nogama, a ti si ga podiglo;
ljudi se umivaju vodom i oblače se,
uzdignutih ruku te hvale i izlazak tvoj slave.
U svoj zemlji tvojoj ljudi svoj posao rade,
sva se stada raduju idući svojoj paši,
drveće i bilje zeleni se pod zrakama tvojim,
sve ptice uzlijeću iz svojih gnijezda u močvarama,
njihova se krila rasklapaju u slavu tvoju,
sve gazele skaču na svojim nogama,
i sve što leti i udara krilima,
sve oživljuje kad ti za svijet iznova sineš.
Lađe se natječu uzvodno i nizvodno po rijeci,
sve su ceste otvorene, jer ih ti osvjetljuješ,
ribe u zrak skaču iz rijeke pred licem tvojim,
i tvoje zrake dopiru do dna velikoga mora.
Vjerujem da čak i ovoliko posredovana inačica izvornika o čijem jeziku i kulturi znamo toliko malo (Dalibor Brozović pjesmu je preveo s jezika tko zna kojeg, koji ju je preveo tko zna kako) čuva glavnu osobinu ove himne: njenu upravo dirljivu primitivnost. Dirljivo je, doduše, i što joj kompozicija nije baš tako priprosta kao što bi se reklo na prvi pogled (zamijetite, na primjer, dramatizaciju koju donosi treća strofa uvođenjem noći), kao i to što sadrži figure (poredbe, kontraste, paralelizme, personifikacije…), “unatoč” svojoj starosti (navodnici su ovdje zato što je, suprotno nekakvom evolucionističkom shvaćanju i u književnosti, figurativnost svojstvo već jezika kao takvog, a ne tek neke njegove razvojne faze (pri čemu se razvoj, naravno, zamišlja kao pomak od goreg prema boljem)). Ipak, prvenstveno nas pogađa nevina jednostavnost, upravo elementarnost himne. Ona je nerazdvojiva od temeljnog pjesničkog osjećanja da je i sunce živo, kao što čitamo već u drugom stihu. Drugačije, a to ovdje znači i suprotno, pjesničko osjećanje, takvo dakle koje sunce drži mrtvim (ili, bolje, živim, ali isključivo u figurativnom smislu), nužno proizvodi pjesme neizravnije, a to će reći sofisticiranije, a to će reći kompliciranije. Za Ekhnatona je sunce doslovno živo. Između sunca i boga sunca nema nikakve bitne razlike. Zvijezda-sunce samo je tvarni izraz boga-sunca, a bog-sunce duhovno načelo zvijezde-sunca, kao i u svih drevnih kultura. Nije Aton obogotvoreno sunce, kako to invalidno objašnjava mitologija kao znanost o mitologiji koja puno bolje zna, nego je on dublja, upravo božanska esencija inače tek površinskog i sasvim površnog sunca. Pogrešno je zato smatrati i da je cijela himna napisana kao apostrofa, figura kojom se pjesnik obraća neprisutnom kao prisutnom ili mrtvom kao živom. Uopće, već i samo postojanje apostrofe u katalogu stilskih sredstava pojedine književne kulture, i njeno ozbiljno shvaćanje, nije pokazatelj da je civilizacija kojoj ta kultura pripada svijet figurativno oživila, nego da ga je doslovno ubila.
Sljedeća, vedska, pjesma ne zadovoljava se više čak ni odnosom između čovjeka i sunca. Potječe iz Taitirije upanišad, odozgo čute tko zna kad, iako je službena znanost smješta negdje u šesto stoljeće prije kršćanskog računanja vremena. Prijevod prijevoda načinila je Vesna Krmpotić i naslovila ga “Samohvala čovjeka i sunca”:
Jedan je duh u čovjeku i u suncu.
Ja sam taj duh! Ja sam besmrtni život!
I uzdigoh se nad svijet i zlatnim zablistah sjajem!
Oni koji me spoznaju proniču stvarnost.
Jedan je duh u čovjeku i u suncu;
tko to zna i od svijeta se odvraća,
vidi ga kao duh što uze oblik hrane,
i kao duh što uze oblik misli,
i oblik znanja, i oblik blaženstva.
Nismo ja, čovjek, i ti, sunce, samo povezani. U nama je i isti duh. I ja jesam taj duh besmrtni! I taj duh nije odistinski identitet tek tebe i mene, nego i hrane, misli, znanja, blaženstva − svega. (Da, baš svega, jer išta manje od svega jest ništa. Na drugom mjestu u istoj upanišad pjeva se tako da sam ja hrana, ali i njezin jelac, i da jedem onog tko mene jede, i da sam prije svih bogova.) “Moj je sjaj blistavilo sunca”, kaže isti pjesnik. Ovu pjesmu pjeva vidjelac koji vidi da je sunce samo usijanje jednog jedinog identiteta, identičnog dakle samom sebi, usijanje koje sja da tu istost objavi svemu što vidi, svemu što se grije, svemu što raste, svemu. Ne mogu zamisliti veličanstvenije izraženu istinu o suncu. A ona je izražena prije bar dvije tisuće i petsto godina. O kakvom mi to napretku znanosti i znanja govorimo?
Prevedimo sve ovo na jezik slike. Slika prva (s popratnim riječima bez kojih takva slika i ne može):
Prikaz strukture Sunca:
1. Sunčeva jezgra
2. zona radijacije
3. zona konvekcije
4. Fotosfera
5. kromosfera
6. korona
7. Sunčeve pjege
8. granule
9. prominencije
U naše doba, dakle, vjeruje se da je ovo istinit grafičko-verbalni prikaz sunca. Iz pedagoških pobuda pojednostavljen, ali u svojoj biti istinit. Istinit je jer je (valjda) precizno konstatirao narav i sastav najpovršnijeg sunca. Njegovog tijela. Kao kad bi se potanko opisala struktura ljudskog tijela pa se zaključilo da je time spoznat čovjek. No to je nemoguće čak i unutar te iste, današnje znanosti. Vjeruje se, nadalje, da je, bar što se površine površine tiče, još istinitija tehnički uznapredovala fotografija sunca. Jer jest fotografija, i jer jest tehnički uznapredovala:
Ali to je tek naturalistički, dakle doslovan, mehanički, automatizirani portret površine površine sunca, koji čak nije ni izvela ljudska ruka (pa da sačuva bar toliko čovječnosti), nego je rutinski odraz jednostruko, predvidljivo proizveden mrtvačkom interakcijom leća, električne energije i kompjutorskih programa. Kako takva slika sunca može biti istinitija od ove:
Vidimo upravo Amenofisa IV. Ekhnatona, autora “Himne Atonu”. U pratnji supruge Nefertiti i kćeri Meritat on prinosi dar u vodi Atonu, tom suncu sunca. Počelu ognja prinosi se suprotno počelo vode. Dramatično, napeto da napetije ne može, ali Ekhnaton čini to mirno, sabrano, pobožno. Sunčeve zrake završavaju prstima, baš kao i ljudske ruke. Već smo u himni čuli da sunčeve zrake grle sve krajeve i sve što je stvorilo, da razgoni noć rukama svojih zraka, a na te ruke, odozgo, ljudi u hvali odgovaraju uzdignutim rukama, odozdo. Sada to i vidimo. Žao mi je svih koji čudnovatošću smatraju što u sanskrtu, jeziku “Samohvale”, ista riječ znači i ruku i zraku. Doista, “jedan je duh u čovjeku i u suncu”! Koliko li je sve to bliže viziji i predmodernog Zapada, koji je istovjetio Krista i sunce. Modernom Zapadu, pak, ostaje samo čuđenje. Koliko li je sve to bliže i svakoj mami koja svom djetetu tepa upravo sunce moje. Sve da je mama i astronomka, neće ona djetetu tepati Sjevernjačo, Siriuse, Vego ili Rigelu moj(a), mada su to nakon sunca među najsjajnijim zvijezdama na nebu, a neće mu tako tepati ne samo jer je sunce nama ipak daleko sjajnije od svih njih zajedno, nego jer u suočenju sa svijetom što ga predstavlja njeno dijete i majčinstvo njezin toliko suprotni znanstvenički svijet jednostavno nema izgleda.2 U suočenju s djetetom budi se primitivno, mitološko, poetsko osjećanje svijeta, a u njemu je sunce simbol nad simbolima, ne nebesko tijelo nad svim drugim tijelima. Dijete, koje tu istu mudrost živi, na majčino tepanje odgovara svojom prvom pjesmicom, čiji prvi stih glasi: Moja mama je sunce koje mi se smije. Likovno, Ekhnatonovo sunce i čovjek pod njim izgledaju u djeteta ovako:
Pazite: dijete, mama i sunce − imaju isto lice! Sunce dovodi u vezu s čovjekom, a čovjeka u vezu sa suncem, i sljedeći dječji crtež:
Zašto je sunce jedna od najuniverzalnijih i najopsesivnijih tema u povijesti ljudskog roda nije pitanje za znanost koja si umišlja da se bavi suncem i sigurno je da svako dijete o odgovoru zna više i od najvećeg astronoma. Ovaj se i ne bavi tim pitanjem. A samo nas taj odgovor približava istini o suncu. Ponovimo: svako znanje koje je raščovječeno beskorisno je, ništavno, a potencijalno i štetno. Ono je zapravo samo izraz neznanja, neznanja da je, kao što vedski pjesnik najjednostavnije ustvrđuje, jedan duh u čovjeku i svemu “drugom”. Utoliko su skolastici bili u pravu kad su grmjeli protiv svake znanosti koja nije o Bogu. To ne znači da je legitimna jedino teologija, bogoslovlje u uobičajenom, suženom značenju znanosti o Bogu za razliku od svega drugog (kojeg svega? čega drugog?), nego da je valjano samo ono znanstvovanje koje se u svijet ne zagledava kao u idol, vrijedan istraživanja sam po sebi, nego koje se u svijet zagledava kao u ven, ajet, otisak Božji. A Čovjek, taj supstrat svakog čovjeka, slika i prilika Božja, samo je sinonim za Boga. Kad čovjek kaže ja sam, on to u govoru ne vidi, ali zapravo kaže Ja sam. Bog sam. Sam Bog. Podatak da promjer sunca iznosi 1.392.000 kilometara čovjeku − a sad je valjda već jasno da cijelo vrijeme mislim na Čovjeka u čovjeku − ne može govoriti ništa bitno. Dakle ništa. To je igračka za razum, ne i oruđe za duh. Navedeni podatak postaje upotrebljiv tek kad uočimo da je to 109 puta veći promjer od zemljinog, što je samo za broj više od 108, broja koji na raznim stranama svijeta ima u starini posebno, posvećeno značenje. Osim toga, navedeni promjer sunca približan je i buduća mjerenja pokazat će možda da on jest upravo 108 puta veći od zemljinog. Znanost će tada smatrati da se takvim preciziranjem dodatno približila istini o suncu, da ga je još bolje spoznala. A zapravo neće o njemu i dalje znati ništa bitno, neće dakle znati ništa, dokle god ne krene primjerice baš od te stoosmice − pa neka ona i ostane približna! − kao ajeta i vena koji mjeritelju progovara o naročitom odnosu između čovjeka i sunca.3
Problem je uvijek isti: mudrost smo sveli na znanje, znanje na znanost, znanost na činjenice, a činjenice na podatke. Koje može prikupljati i budala. I stroj. Doista, naša znanost ne samo da više nije duhovna, nego je ona sve manje i intelektualna, a sve više postaje manualna, banalna, računalna, što će reći skroz-naskroz mrtva. Istina se otkriva preciznim mjerenjem. Najnadahnutiji znanstvenik onda je onaj koji mjerne instrumente umije najpreciznije kalibrirati. Nikad, nikad znanost nije pala niže! Ona ne samo da danas ne priznaje druge oblike, razine i načine znanja, nego se sa svima njima razračunava, agresivno, i sve agresivnije. Pritom se najkomotnije gaze metodološka dosljednost, objektivnost, logičnost, vrijednosti što ih je upravo ona, moderna znanost, uzdigla na pijedestal svetinja. Pa što ako niječemo ikakvu spoznajnu valjanost intuiciji, samim time i poeziji, iako sami nismo u stanju proizvesti ni jednu jedinu znanstvenu istinu koja neće biti izražena metaforički! Doista, zabranite znanostima figurativnost u iskazima i one će umuknuti. Umjesto sustavnosti znanost promiče proizvoljnost u svojem blagoslivljanju valjanog i proklinjanju nevaljanog. Kako se pravo pita Muharem Pervić, književni teoretičar koji nije zaboravio da teorija književnosti postoji zbog književnosti, a ne književnost radi teorije o njoj: “Zašto mislimo da je izraz sunce leže figurativan, a sunce zalazi nije?” Pjesnik ostaje vječno zbunjen jasnim jezikoslovnim razlikovanjem doslovnog od figurativnog.
Govorimo li o nekadašnjem čovjeku i suncu i današnjem čovjeku bez sunca, suncu bez čovjeka, postaviti treba još jedno pitanje: kako se moglo dogoditi da heliocentrična istina opovrgne geocentričnu? Tako što Zapad, sve od klasične Grčke, pa preko službene uspostave invalidno shvaćenog kršćanstva, a pogotovo od instalacije modernizma, ne razumije i ne trpi supostojanje prividnih opreka, nego jednoumno i kratkovidno zahtijeva ili usvajanje prve krajnosti i odbacivanje druge, ili usvajanje druge a odbacivanje prve. Maltene u svemu. Zato se ne može sunce okretati oko zemlje a da se istovremeno zemlja okreće oko sunca. Konstantna formula kojom se objašnjava svijet − i, avaj, sebe u njemu − jest ili-ili, nikako i-i. Naravno, maknemo li se samo malko izvan tog začaranog ekscesa u povijesti i zemljopisu čovječanstva otkrivamo prije uvjerenje da tek sin-krono tumačenje svemira omogućava da se on čovjeku oglasi sim-fonijski. Tek svi njegovi glasovi, ispušteni istodobno, proizvode opis dostojan složenosti njegove naravi. Već je i iz sačuvanih izvora jasno da su mnogi i prije pronalaska modernizma znali da se, fizički, zemlja okreće oko sunca, ne obratno. Kao što su znali da je, fizički, zemlja okrugla, ne ravna. Ali to nisu shvaćali tako smrtno ozbiljno kao mi, to jest shvaćali su kao nešto ozbiljno na razini na kojoj ta činjenica funkcionira, a to je upravo razina fizička, astronomska. I jedino ta. Već na razini osjetilnoj stvari stoje bitno drugačije. Kako kretanje sunca po nebeskom svodu može biti skroz pogrešno kad ga zdravo oko može pratiti i, štoviše, po njemu vrlo korisno mjeriti svoje vrijeme? Kako zalazak toga sunca može biti jedino izmišljen kad moje i dalje zdravo oko, a za njim i moja zdrava duša, mogu uživati u svakom njegovom časku i svakoj mijeni svakog časka? Kako zemlja ne može baš nikako biti ravna kad je moje stvoreno biće od glave do pete prima jedino kao takvu? Za čitatelje najpovršnije da ponovim još jednom: ja ne tvrdim da zemlja nije okrugla i da se ne okreće oko sunca. Tvrdim samo da nije jedino okrugla i da je ono okretanje obostrano. Stvar je u razinama istine. Osjetila nam kažu da sunce zalazi, da se okreće oko zemlje, koja je ravna. Ako nam pak osjetila to kažu, onda sve to i jest istina, na osjetilnoj razini, i svim ravnima koje otud čovjeku imaginativnom mogu proizići. Nemamo osjetila zato da bi nas neprestano varala, kao što to ovog puta u zdušnom jednoglasju hoće i fanatična inačica asketizma, koja mrzi sve puteno, i moderna znanost, koja sve puteno jedino i voli, ali mu se oboje u konačnici samo rugaju. Osjetila su tu da zavaraju samo tupavca; čovjeka imaginativnog ona mogu jedino inspirirati. Zašto je njemačka riječ za zamjećivanje, zrenje, percipiranje, zahvaćanje osjetilima − wahrnehmen, “istinito primati”? Zato što osjetila, kao i sve ostalo, imamo da bi istinu izrazila na svoj način. Na svojoj razini. Za one koji su za nju prijemčivi i koji iz te sirovine znaju izlučiti zlato. Hedonist jest nasjeo na osjetila. Umjetnik ne. On je tek prepoznao, osjetio njihovu otkrivenjsku moć. Zato Keats može reći da nikad ne može biti siguran ni u kakvu istinu ako nije jasno percipirao njenu Ljepotu. Za neke je istina lijepa. Pa se kao takva percipira. Izravno, intuicijom; neizravno, osjetilima. Ali se i osjetilima percipira izravno, na odgovarajućoj razini, sa spoznajnim potencijalom za koji je potrebna upravo imaginativna moć jednog istinskog umjetnika da je iz čiste varke prevede u otkrivenje. To otkrivenje bit će za modernog znanstvenika razočaravajuće, jer jedva da će išta otkriti o ovom svijetu, ali hoće toliko toga o svijetu iz kojeg i ovaj dolazi. Istina dotične razine, neizmjerno više no znanstvenoj, bliža je istini razine na kojoj majci dijete može biti sunce, a djetetu majka. Eto opet paradoksalne istovremenosti! Razumije se da i okruglost zemlje ima svoj otkroviteljski potencijal. Inače ne bi bila fizički okrugla. Ali neposredna poruka zemlje, ona dostupna osjetilima, njezina je zaravnjenost, a za imaginaciju to je vrlo jaka slika. Ravna, ženska zemlja omogućava okruglo, muško nebo, koje se, u sačuvanoj svojoj arhetipskosti, nadvija nad zemlju, nadsvođuje je i štiti kao poklopac, u svoj njenoj arhetipskosti. Da to nije tako, ne bi toga u mitologijama ni bilo. Mit nije prevladan logosom, kako nas to uči moderni Zapad (a time bi, iako se to još ne smije tako reći, i sama umjetnost bila prevladana znanošću), nego je potonjim tek nadograđen. On sam ostaje temelj. Mitovi o suncu, zemlji i drugim nebeskim bićima ne postoje da sve njih objasne makar primitivno, do dolaska znanosti koja će ih objasniti zapravo. Ne, mi vidimo da i nakon pojave te i takve znanosti poezija sve njih i dalje “objašnjava” na neki svoj, neznanstveni način, način daleko bliži mitološkom, kojega i jest nasljednica.4 Svi ti mitovi, sve te pjesme, ne postoje da bi otkrili nekakvu istinu o mjesecu jer je ona, sve i da postoji u smislu u kakvom je zamišlja znanost, za čovjeka naprosto irelevantna. Mitovi i pjesme postoje da otkriju istinit odnos čovjeka i mjeseca. O čemu mjesec − takav kakav jest vidljiv, u svojem djelovanju koje se može percipirati osjetilima, u duševnim pokretima koje izaziva − progovara čovjeku? To je pravo pitanje. Mjesec sam po sebi nije važan i takav zapravo i nema nikakvog smisla. Kao ni išta drugo. Smisao zadobiva tek kad ga čovjek vidi, kad ga osjeti, kad ga postavi u odnosu na sebe. Ali ne postoji nekakav gotov mjesec na nebu koji onda proizvodi u čovjeku sve te mitove. Ne, čovjek osjeća u sebi duhovne istine, imaginacija ih uobličuje u mitske energije, energije za gradnju mitova koji će te istine opipljivo izraziti, a svijet koji čovjeka okružuje nastupa onda kao katalizator, artikulator, inspirator, modifikator koji pruža potrebnu formu. Može se, u razgovornom jeziku, reći da mjesec proizvodi mitove o mjesecu. Ali pažljiviji, istini bliži jezik svakako mora reći da to mitovi o mjesecu proizvode mjesec. Nije sunce svojim sjajem nadahnulo mitove o njegovoj slavi, nego je čovjek osjećao slavu Božju kao najdublju istinu svog bića pa u suncu prepoznao vanjski simbol te slave. Prvo je idolopoklonstvo, koje se svakoj stvari u svijetu klanja kao njoj samoj. Drugo je religioznost, koja se u svakoj stvari u svijetu klanja njenom tvorcu. Pjesme o suncu pjesme su o Bogu kao suncu, pjesme o mjesecu pjesme o Bogu kao mjesecu. U cijeloj toj priči astronomija može jedino sva ta nebeska bića pretvoriti u nebeska tijela.
I to jest jedan od glavnih grijeha moderne znanosti: ubijanje svemira. Kroz svoju uzanu rešetkicu ona promatra mrtav univerzum, univerzum koji je upravo zbog nje umro, a sred tog univerzuma uspijeva nazreti i hilozoizam, to egzotično, zabavno, zaostalo vjerovanje predsokratovaca da je sve živo, dok nije došao upravo Sokrat − koga bih ja radije zvao Poslijepredsokratovac − i označio početak prave, znanstvene filozofije. (Ja sam očito na strani Nietzschea, koji je u njemu prije vidio početak kvarenja filozofije.) Koja je korist po čovjeka od toga što on više ne vjeruje u harmoniju nebeskih sfera? Nikakva. Ali zato jest velika šteta. Moderni znanstvenik nastupa ovako: “Gledajte, ljudi, to što ste stoljećima i tisućljećima vjerovali da je zemlja okružena koncentričnim sferama i da predsjedavajuće biće svake proizvodi eteričnu glazbu koju ljudsko uho i ne čuje, ali koja u savršenom dosluhu s glazbom ostalih sfera izvodi danonoćnu himnu božanskog života koji je svugdje − to je laž i od danas nećete to više vjerovati, nema nikakve glazbe, nikakvih harmoničnih sfera i nikakvog božanskog života tamo gore, samo mrak, pustoš, studen i muk vječne smrti. ‘Ajde, ‘ajde, možete vi to, u početku će malo boljeti, ali zamislite samo koliko ćete dobiti! Umjesto subjektivne maštarije koja nema veze sa stvarnošću, objektivna istina koja, dobro, neće vas baš spasiti, ali hoće bitno unaprijediti vaš život, vašu sreću, vaše duhovno blagostanje, samim time što jest objektivna istina.” Što je najveća laž, subjektivna kao i svaka laž! Nikakve zbiljske koristi od svega toga. Ali zato, ponavljam, ima velike štete. To nije znanje koje oslobađa − a koje jest jedino legitimno znanje − nego znanje koje, upravo suprotno, porobljava, skučava, pustoši, rastužuje, unesrećuje, znanje koje, malo-pomalo, ubija. Umjesto svemira ispunjenog smislom, istinom, dobrotom i ljepotom, kozmosa u istinskom izvornom smislu reda, uređenog tako da bude trajan simbol, dobivamo beživotnu, nasumičnu, bezidejnu kašu prašine i tame, iza koje ne stoji ništa, iza koje ne stoji nitko. A ta istina može biti samoutješnom tlapnjom jedino znanstveniku koji je po samoj naravi svog zanimanja − ne poziva, nitko ne može biti pozvan na tako malo − imun na imaginativni potencijal istina o svijetu, a koji je i sam imaginativan, i imaginiran u Umu nedostupnom satelitima i sondama.5
Geocentričnost je istina na razini osjetila i one dimenzije imaginacije koja svijet duha rekonstruira nadahnuta simbolima što ih namiču osjetila. Heliocentričnost je istina na razini uma i one dimenzije imaginacije koja svijet duha rekonstruira nadahnuta simbolima što ih namiče um. Zato prije modernosti geocentrizam i jest ostajao neprevladan onima koji su uvidjeli istinitost i heliocentrizma. Kao simbol − a, još jednom, svijet drugačije i nema smisla − geocentrična istina kazuje o čovjeku kao Čovjeku, Božjoj slici i prilici, oko kojega se cijeli svemir vrti i koji mu se time klanja, kao slika i prilika Njegove, Čovjekove palosti. Kao simbol, heliocentrična istina kazuje o čovjeku kao čovjeku, stvorenju palom, kojemu jedina nada u otkupljenje leži u stalnoj vrtnji oko Boga, ognja, sunca, i klanjanju Njemu. Umjesto da jednu mogućnost zadrto izbija drugom, znanstveniku bi daleko pametnije bilo da se povede za iskustvom koje ima već u vlastitoj domeni: neeuklidska geometrija nije obezvrijedila euklidsku, kao što ni kvantna fizika nije svrgnula klasičnu. Na osjetilnoj razini, u životu svakodnevnom, ne samo da drugospomenute ostaju primjenjive, nego i dalje ostaju jedine primjenjive, kako za praktične potrebe, tako kao simbol, za iščitavanje.
Stari su sa svoje zemlje vidjeli na mjesecu svašta: žabu, zeca, losa, bivola, zmaja, muškarca ili ženu, pa čak i ne samo tako uopćeno, nego vješticu s naramkom drva, starca sa svjetiljkom, kuhara nadvijenog nad vatrom. Sasvim je moguće da su neki među njima vjerovali da je to doslovno tako, baš kao što je moguće da i u još uvijek živoj mitologiji kao što je hinduistička netko vjeruje da na i tjelesnom oku vidljivoj planini Kailaš doslovno živi zmijama opleteni bog Šiva koji je svoje modro grlo zaradio kad je za davnog božansko-demonskog bućkanja kozmičkog oceana mlijeka na kornjačinim leđima progutao otrov i tako spasio svijet. Ali moderni znanstvenik koji vjeruje da su u takve stvari doslovno vjerovale čitave kulture pokazuje u usporedbi s takvim mogućim iznimkama zabrinjavajuće veću dozu ne samo naivnosti, nego, još puno gore, mentalne skučenosti: u njegovom umu ima mjesta samo za jednu razinu, samo za jednu priču, samo za jednu istinu. Kada su jednom njegovi instrumenti otkrili da se to na mjesecu “zapravo” radi o sjenama što ih bacaju vulkanski krateri, na koji je točno način to otkriće diskvalificiralo spomenute mitske slike? Osim toga, ponašanje moderne znanosti i u ovom je slučaju katastrofalno i na samoj njoj toliko dragocjenoj metodološkoj razini: kako, uopće, otkriće jedne doslovne, tvarne, fizičke istine može obezvrijediti istinu imaginativnu? Istina, stari su baratali isključivo tom, imaginativnom istinom i o fizičkoj nisu znali ništa (osim, razumije se, izdvojenih vidjelaca, vračeva, šamana koji su mogli otputovati bilo kamo i vidjeti bilo što, pa i u tom najnižem, materijalnom očitovanju), ali kad su izricali tu istinu, svatko u okvirima i na jeziku vlastite kulture, oni se o fizičkoj istini i nisu izjašnjavali (koga uopće briga za materijalnu istinu mjesečevih mrlja samu po sebi!?). Moderni znanstvenik, pak, spoznati može isključivo baš tu drugu, fizičku, istinu, ali on nju onda nameće i kao jedinu pa sva navedena drevna vjerovanja, baš kao i sva ostala, može jedino odbaciti kao praznovjerja. Unatoč tome što je njegova kultura preobilno kumovala modernom prevratu, engleski jezik za mrlje na mjesecu i dalje čuva izraz man in the moon, čovjek na mjesecu. Po čemu je bolje vjerovati da su one najobičnije sjene? Po čemu je bolje da mrlje ostanu mrlje? Kako istina koja uspostavlja vezu između mjeseca i čovjeka, koja i taj djelić vanjskog, izgnanog svijeta vraća u okrilje svijeta unutarnjeg, domaćinovog, može biti inferiorna istini koja taj djelić svodi na beživotnu nakupinu kamenja i sjena koja baulja oko zemlje besciljno i tupo? Zašto bi istinu koja živi unutar čovjeka trebalo zamijeniti istinom koja mrtvuje izvan njega i koja izvan njega nikad i neće oživjeti? Kako bi nam vaganje, mjerenje, analiziranje, rastapanje, razbijanje stijene dovučene s mjeseca mogli o njemu otkriti istinu veću od one što je otkriva zagledanost u mjesec? Kako spravama koje sve te radnje izvode izvan nas možemo vjerovati više nego dimenzijama samih sebe, vlastitim osjetilima, vlastitoj imaginaciji, vlastitome duhu, kojima sve te sprave jedino i služe? Kako je najbanalnije, doslovno, fizičko dohvaćanje mjeseca i odbijanje o njegovu površinu − nešto što je puno jednostavnije i jeftinije izvedivo u svakoj teretani ili zabavnom parku − moguće na pojedinačnoj razini smatrati najvećim postignućem života, a na kulturnoj povijesnim događajem i znanstvenim napretkom? Kakva je to znanost? Kakva povijest? Kakva kultura? Kakav je to život? Ali, ako se može sjeckati žaba, ako se može sjeckati mjesec, sve u vjeri da će na taj način skalpel ili laser otkriti istinu o žabi, istinu o mjesecu, zašto se dosljedno ne sjecka Rodinov Kupid i Psiha, da se otkrije istina te umjetnine, ili možda čak i samog erosa i same psihe? Zato što je umjetnina od čovjeka? Koji ima dušu? Koji ima duh? Ali moderna znanost ne vjeruje ni u umjetnost ni u ljubav, a u ljudsku dušu i duh vjeruje koliko u žablje (iako prvoj posvećuje zasebnu, fantomsku znanost psihologije). Moderna znanost vjeruje samo u mozak i njegove, cerebralne proizvode.
Ja ne tvrdim da duga nije fotometeor u obliku luka spektralnih boja nastao prelamanjem i refleksijom sunčevih zraka na zastoru kapljica kiše ili magle kad se taj nalazi na suprotnoj strani od sunca. Tvrdim samo da to čovjeku ne govori ništa, da s njim ne uspostavlja nikakav odnos, da ga iznutra ne vodi nikamo, i da zato to i ne može biti glavna definicija duge, to jest izraz njene bitne naravi. A bitnoj naravi duge daleko se više približavaju toliko prezrena osjetila, koja vide da je ona šarena, raznobojna, vedra izvoditeljica iz kišne tmore i uvoditeljica u vedrinu sunca (što je dovoljno očit simbol i onima koji su imuni na prepoznavanje svijeta kao velikog simbola). Bitnoj naravi duge bitno se više približava i svjedočanstvo tih istih osjetila da se ona spušta s neba na zemlju, da se sa zemlje izvija prema nebu. Što je u svemu tome prividno a što ne nevažno je u usporedbi s činjenicom da jest očito. Duga shvaćena kao luk boga gromovnika Indre (a to jest glavni sanskrtski izraz za nju), kao most kojim bogovi, anđeli ili tko već posreduju između neba i zemlje, zemlje i neba, kao trajni znamen saveza između ta dva svijeta, u banalnijoj verziji makar kao putokaz koji privodi ćupu zlata u njenom podnožju − sve je to puno, puno, neizmjerno bolje od početne, znanstvene definicije duge. A bolje je jer je, i opet, ljudskoj imaginaciji toliko sukladnije. Toliko točnije. Trebalo bi pet stotina duša Sir Isaaca Newtona da nastane jedan Shakespeare ili Milton. Tako kaže Coleridge i time želi iskazati nadmoć potonjih u odnosu na prvog. Ali on to ne čini. Razlika između Newtona s jedne i Shakespearea ili Miltona s druge strane nije kvantitativna, nego kvalitativna. Nju ne iskazuje ni faktor petsto ni neki manji ni bilo koji veći broj, ma koliko velik. Ta je razlika nemjerljivi jaz koji zjapi između moderne znanosti, to jest kvaziintelektualne pošasti jednog djelića svijeta zarobljenog u jednom djeliću povijesti, i vječne imaginacije. Pjesnika, to utjelovljenje imaginacije, nije moguće stvoriti umnažanjem utjelovljenja sile koja tu istu moć niječe i potire, nego dokidanjem te sile i njenim preobražavanjem u izraz ove moći.
Ne, ja doista ne tvrdim da duga nije fotometeor u obliku luka spektralnih boja nastao prelamanjem i refleksijom sunčevih zraka na zastoru kapljica kiše ili magle kad se taj nalazi na suprotnoj strani od sunca. Tvrdim samo da su to činjenice o dugi. A čovjeku treba istina o njoj. I o njoj. Odnos pak između istine i činjenica kratko i jasno izražava Marko Gregorić kad činjenice definira kao nadomjestke za istinu. Istini se može približiti jedino čovjek, imaginacijom, svojim istinskim organom spoznavanja. Sprave, ti nadomjesci za čovjeka, mogu se približiti upravo jedino nadomjescima za istinu, činjenicama, a što su sprave sofisticiranije to se činjenice pod njima lakše raspadaju u nemjerljivost, neizračunljivost, oblik postojanja koji izmiče parametrima logike i kriterijima razuma. To je ta ironija znanstvenog “napretka”: vjerovanje u samo jedan, i to najniži od svih svjetova dovodi do razvoja potvrđivanja toga svijeta, koji međutim konačno rezultira jedino obesnaživanjem istog. Vjerujem da suptilniji fizičari današnjice više ne vjeruju u stvarnost svijeta koji mjere. Opovrgnule su ga njihove sprave. Odavde jest moguće i dalje nadolje, samo što na ovom pragu to znači samo konačno survavanje. A moguć je i povratak iz slijepe ulice naviše. “Da bi neka kultura opstala,” upozorava Gregorić, “mora biti neprestano otvorena onome što je nadilazi, kao što se i svaki partikularni jezik koji se zatvara prema vanjezičnom i nadjezičnom prije ili kasnije pretvara u privatizirani tehnički žargon ili odumire.” I to je još jedna veza, još jedna istost jezika i svijeta.
- Školarcima se s pravom kaže, iako se u svojoj biti ne razumije, da jezik valja učiti od velikih pisaca, iako će oni u tekstovima velikih pisaca pronaći na stotine stilskih nezgrapnosti i na tisuće gramatičkih nepravilnosti. Nešto je pak u doba tih pisaca bilo obično i pravilno, no u doba u kojem čitatelj od njih o jeziku uči postalo neobično ili čak nepravilno (što god potonje značilo). Ne razumije se, kažem, što spomenuta uputa školarcima u biti znači jer se istovremeno naučava da je izvor i jamstvo odnjegovanog jezika gramatika, dakle baš ono o što se pisci tako često ogrješuju, ne samo radi stilskih učinaka, nego i zbog doslovnog nepoznavanja iste. Ali izvor i jamstvo vjerodostojne jezične službe jest vjerodostojni pjesnik, ne lingvist. Gramatika može proizvesti jedino bezgrešnu, dosadnu reciklažu. Niti lektor koji dalje od nje ne vidi može biti išta do čangrizavi jezični policajac koji vjeruje da je jezik zakonik, a govornik/pisac građanin koji njegove zakone poštuje ili krši. Dotjerano do kraja: točna je jedino ona upotreba jezika koja promuckuje o njegovim krajnjim dubinama, onima u kojima on isparava u šutnju, ne logoreja koja naklapa o njegovim površinama. Jezikoslovac zna samo što jezik smije, a samo pjesnik što jezik može. Posao je gramatičara inventura. Posao je pjesnika avantura. Lektor zna da ispred suprotnog veznika a treba doći zarez, upravo jer je suprotan. Pjesnik zna da ispred veznika a ne mora doći zarez. Veći pjesnik zna da ima situacija u kojima ispred tog veznika doslovno ne smije doći zarez. Najveći pjesnik zna pak ovako: “Nijedna riječ u pjesmi (pod tim mislim i svako i ili određeni član) nije identična istozvučnoj upotrebnoj i razgovornoj riječi; čistija zakonomjernost, velerazmjer, konstelacija što je u stihu ili umjetničkoj prozi ona zadobiva mijenja je do u bit njene naravi, čini je beskorisnom, neupotrebljivom za golo općenje, nedodirljivom i trajnom”. Jasno da te Rilkeove riječi ne vrijede samo za riječi, nego i za interpunkcijske znakove, kao što je zarez, a vrijede samo zato što vrijede za sve u jeziku. Točan je jedino jezik koji je kreacija, generacija. Sve ostalo je rekreacija i degeneracija.
- Moje dosljedno pisanje sunca i mjeseca malim slovom paradoksalan je izraz neparadoksalne potrebe da se istakne njihova posebnost među nebeskim bićima. U okolnostima u kojima je veliko slovo postalo rutinsko sredstvo za imenovanje pukih astronomskih pojmova sredstvom isticanja samog bića postaje onda malo slovo.
- “Jađnjavalkja, budući da je sav svijet zahvaćen danju i noćju, da je sav danju i noćju svladan, kako da žrtvovatelj prevlada susret s danju i noćju?” “Kroz svećenika koji prinosi žrtvu, koji je oko, koji je sunce. Svećenik je oko žrtve. Što je ovo oko, to je sunce, to je svećenik. To je izbavljenje, to je krajnje izbavljenje” (Brhadaranjaka upanišad). U kalijugi, pak, dobu kaljužnome, nitko si više ne može priuštiti svećenika izvan sebe.
- Kao što znanstvena istina može ustupiti pred osjetilnom, iz obzira prema istini koja natkriljuje obje, iz istog obzira ustuknuti može i osjetilna istina, ma koliko očita. Stari Židovi smatrali su jeruzalemski Cion najvišom točkom na zemlji. Istina je pak da njegova visina iznosi samo 823 metra, kao što je golim okom vidljivo da je viša već i obližnja Maslinska gora. Postoje dakle različite razine istine, a najvažnija je ona da je Cion Židovima bio pupak svijeta, to jest središte kozmosa. Što nije istina ni osjetilna ni znanstvena, nego metafizička. Njoj samim time ne proturječi što i druge drevne kulture imaju svaka svoj pupak svijeta, jer svaka drevna kultura na svojoj, mezokozmičkoj razini predstavlja čitav kozmos − uređeni svijet, kako sama grčka riječ znači − pa jedna točka na toj razini postaje i njegovim pupkom, posvećenim izvorištem uređenog života. Maslinska gora mogla je i metafizički nadvisiti Cion da su kršćani nju, zbog skopčanosti s vlastitom religijom, učinili pupkom svijeta. Ali oni to nisu učinili. Točka koju se smatra pupkom svijeta, zapravo i svaka duhovno obilježena točka na zemljinoj površini, može se onda, upravo zbog tog svog bitno duhovnog a ne zemljopisnog karaktera, zemljom i seliti. Pupak svijeta može se − i treba − obnavljati na svakom mjestu utemeljivanja novog posvećenog života, bio to novi kraj, grad, dom. Nosiš ga sa sobom, u sebi, kao što sa sobom nosiš vanjski pupak, na sebi. Tako se sveta indijska geografija opetovala širom Indije, pa i izvan nje, tako su puritanski doseljenici uzeli i toponimima pretvarati djevičansku Ameriku u novi Izrael, tako ima i sva sila crkava i kapela koje se zovu upravo Cion. Duhovna, sveta geografija oblikuje se iznutra, ne izvana.
- Primijetimo usput da znanost zapravo nije dokazala nepostojanje muzike nebeskih sfera, niti ona to može dokazati. Dokazati može jedino da ove nema unutar skromnog spektra postojanja dostupnog znanstvenom mjerenju. Što je izvan toga spektra − taj golemi ostatak egzistencije − znanosti naprosto ostaje nedostupno.