Neki kažu da je takozvana Biblia pauperum, Biblija siromašnih, u kojoj se biblijska povijest predstavlja kroz sliku, s tekstom tek na rubovima stranica ili čak sasvim odsutnim, nastala kako bi i siromašni, a to će reći nepismeni, što će pak reći većina stanovništva, imali kakav-takav pristup istinama što ih njihova sveta knjiga izlaže. Neki čak kažu da su u istu svrhu crkve oslikane freskama. Puk je bio nepismen, a kad bi i stupio u crkvu s namjerom da Božju riječ makar čuje, ova mu se servirala na latinskom, staroslavenskom, kakvom već jedva razumljivom ili skroz nerazumljivom jeziku. U međuvremenu dogodilo se da se taj isti puk dobrano obogatio, dobrano i opismenio, ali i da je tu svoju mukom stečenu moć radije razmijenio u novu, sad upravo i karikaturalnu nemoć. Dok su mu prije Bibliju, kad je već nije umio čitati, crtali, sad, kad čitati umije, čita novine, reklame, prospekte i jelovnike. Ukratko, kršćanin i dalje ne čita, a ako i hoće posegnuti za nekom knjigom, Biblija je zadnja koja dolazi u obzir.
Malo kad postaje to tako razvidno kao za Božić. “Ništa za Božić ne može zamijeniti dom.” “Božić je blagdan obitelji.” “Toplina Božića toplina je bližnjih.” I tako dalje. Za svaki Božić. Uvijek iste parole. A što zapravo piše u Novom zavjetu, tom za kršćanina najrelevantnijem dijelu Biblije, izraslom upravo iz čuda božićnjeg, a to će reći Božićeva rođenja?
Sablazan ne prestaje izazivati – a kršćanski braniči vjere, od pamfletista do sveučilišnih bogoslova, ne prestaju je opravdavati – što je na čuvenoj svadbi u Kani Galilejskoj, kad je Bogorodica obavijestila Krista da je ponestalo vina, ovaj majci rekao: “Što hoćeš ti od mene, ženo?” (Ivan 2,4). Ali to je doista med i mlijeko – da se i tu poslužimo upravo biblijskim izrazom – u usporedbi s onim o čemu nas izvještavaju ostala trojica kanonskih evanđelista. Jednom drugom prilikom (Marko 3,31-35) dano je Kristu do znanja da ga vani traže majka i braća. Krist se ne obazire. Umjesto toga, postavlja kratko pitanje: “Tko je moja majka i moja braća?” Zatim pogleda sve one koji su se oko njega natisnuli da čuju njegovu riječ pa doda: “Evo moje majke i moje braće. Jer tko god vrši volju Božju, on mi je brat, sestra i majka.” Istu temeljnu ideju prepoznajemo i u riječima koje nam prepričava Matej (23,9): “Nikoga na zemlji ne nazivajte svojim ocem, jer imate samo jednog Oca, onoga nebeskoga!” Izuzet ne ostaje dakle ni otac. Uključena/isključena zapravo je cijela obitelj. Krist sasvim otvoreno potiče svoje učenike da ostave sve – njive, kuću, majku, oca, braću, sestre, djecu – njega radi. Takvomu će se već na ovom svijetu vratiti stostruko, a u budućem svijetu životom vječnim (Marko 10,29-30). Uz to – vrlo važan detalj – dotično ostavljanje nipošto ne smije biti samo, ili ma i prvenstveno, izvanjsko. “Ako tko dođe k meni, a više voli svoga oca, majku, ženu, djecu, braću i sestre pa čak i svoj vlastiti život, ne može biti moj učenik” (Luka 14,26). Bližnje se odbacuje prije svega iznutra. Emocionalno. Duhovno. To više voljeti u starogrčkom je izvorniku miseo, glagol koji doista podrazumijeva neku usporedbu, stupnjevanje na vrijednosnoj osnovi, ali on je vrlo jak, prepun gnušanja, okamenio se u općeproširenim riječima kao što su mizantropija i mizoginija i puno je prijevoda, doista, koji se ne sustežu prevesti ga kao mrziti. Ne može biti moj učenik tko ne mrzi svoje bližnje. Najstrašnije Kristove riječi o obitelji ipak donosi i opet Matej (10,35-37). Njima, nasuprot dobro poznatom okretanju drugog obraza i beskonačnom praštanju, prethode riječi toliko strašne da su ih prisvojiti mogli i najsvjetovniji revolucionari: “Nemojte misliti da sam došao donijeti na zemlju mir! Nisam došao da donesem mir, nego mač.” A onda slijedi: “Da, došao sam da rastavim sina od njegova oca, kćerku od njezine majke i snahu od njezine svekrve. Čovjeku će biti neprijatelji njegovi ukućani.” Strahota tih riječi potječe otud što one više nisu poticaj, poziv duši da to ona sama nešto učini, nego se užas njihova sadržaja postavlja kao sam smisao Bogočovjekova poslanja: on će i aktivno poraditi na razdvajanju bližnjih! Kao da to nije dovoljno, odmah u nastavku slijedi još i ovo: “Tko više ljubi oca ili majku nego mene, nije me dostojan. Tko više ljubi sina ili kćer nego mene, nije me dostojan.”
E pa sretan vam Božić, blagdan obitelji!
Naravno, naveo sam samo neke, najkarakterističnije Kristove riječi. Naravno, ista misao plaminja i u osnovi svih ostalih riječi. Sveukupni Novi zavjet pulsira ključnom idejom da “moje kraljevstvo ne pripada ovomu svijetu” (Ivan 18,36). Tako je Krist kazao Pilatu, vladaru ovoga svijeta. A Pilat smo mi u svom postojećem, izmišljenom liku. U svom bitnom, zbiljskom liku, mi smo Krist, naravno, čije je kraljevstvo od drugoga svijeta, ili čak u nama samima (Luka 17,21; mnogi su upozorili na to da je alternativno i, najvjerojatnije, prevladavajuće prijevodno rješenje “među vama” neopravdano razrješenje grčkog prijedloga entos, nastalo tek iz bojažljivosti da se Boga smjesti u samog čovjeka1). “Kršćanska obitelj” ne postoji i ne može postojati i crkvena je izmišljotina, baš kao i “kršćanska država”, “kršćanska vojska”, “kršćanska banka” ili bilo koja druga zemaljska, ovozemaljska institucija. Božje kraljevstvo naprosto nije od ovoga svijeta. Sve zemaljske institucije mogu nama, kao zemljanima, biti vrlo dragocjene, važne i korisne, neka više, neka manje, ali iz perspektive onozemaljskog, vječnog kraljevstva one su sve upravo podjednako bezvrijedne. Obitelj ne može biti izuzetak. Dokle god je njena osnova erotska i biološka, dokle god je dakle to ustanova utemeljena na ostajanju u ovom svijetu, širenju kroza nj, vodoravno, umjesto okomitog uzvinuća, istrgnuća – i obitelj ostaje stvar zemaljska, nešto što pripada ovom kraljevstvu, baš kao i sve njegove države, vojske i banke. Krist sigurno nije poticao sklapanje brakova i ikakva međuljudska zaljubljivanja, jer to kao Sin Božji i nije mogao činiti. Matej nam pripovijeda kako im je Učitelj to i izrijekom kazao, a onda još i dometnuo da “ima i takvih koji se odriču ženidbe radi kraljevstva nebeskoga” (19,10-12). Promotrimo li pomnije te riječi, kao i sve prije navedene citate, primjećujemo da se, izričitije ili prešutnije, u pravilu radi o stupnjevanjima, komparacijama. Ovako je u svijetu, ali može i onako. O čemu ja, Krist, pričam, radi čega sam ja ovdje, jest ono, a komu je to preteško, ostaje ovo. Berdjajev izvrsno primjećuje da očito pomanjkanje spolnosti kod Krista potječe jednostavno otud što je on, kao Čovjek svih ljudi, dvospolan. Možda bi još jasnije bilo reći da je Krist bespolan i predspolan. U svakom slučaju, ne može u njega postojati takav nekakav unutarnji manjak koji bi onda trebao popunjavati izvana. Pavlu je sve to potpuno jasno. Cijela sedma glava Prve poslanice Korinćanima posvećena je braku. Ako kršćanin ikako može, neka se ne ženi (a time i neka se ne odaje putenoj strasti, budući da je ona izvan braka očito i nezamisliva). Ako pak ne može, neka se ženi, “jer je bolje ženiti se nego izgarati od strasti” (7,9). I to sve u Prvoj poslanici Korinćanima, onoj istoj koja sadrži slavni “Hvalospjev ljubavi” (13. glava), tako pogrešno povezan s ljubavlju erotskom, ljudskom! Tko može, mora nasljedovati Krista privodeći svršetku otkrivenje vječnog čovjeka i kroz nadilaženje spolne raskoljenosti, upravo ra-spol-ućenosti. Tko ne može, neka i u tome ostaje u svijetu, do daljnjeg, svejednako radeći na početnijim stupnjevima otkrivenja vječnog čovjeka. Zato se katolički svećenici ne žene. Jer jesu čitali Bibliju, a u njoj i Novi zavjet. I možda ga i razumjeli. (Iako će prije biti da su zato toliki među njima pedofili: izabrali su sebi prezahtjevno štivo.) Bez obzira na masovnost i zbiljsku vrijednost nasljedovatelja Kristovih, bez obzira na priprosto podrijetlo i njega samog i njegovih prvih učenika, bez obzira i na naoko jednostavne Spasiteljeve riječi – kršćanstvo je zapravo vrlo ekskluzivna, elitna religija, zahtjevna do bola. Nasljednikom Kristovim može postati samo tko krene za Kristom – tim čovjekom svih ljudi i Bogočovjekom – naprtivši si prethodno na rame vlastiti križ (Luka 14,27). Nasljednikom može postati samo čovjek koji čovjeka preraste. Mnogi su pozvani, ali ih je malo izabrano (Matej 22,14).
Razumije se da Krista sigurno nisu razumjeli demografski obnovitelji, koji su izmislili “kršćansku obitelj”, ili revolucionari, koji, kad u evanđeljima naiđu na onaj mač, vide mač od gvožđa i krvi, kao da evanđelja nisu zasićena prispodobama, i kao da evanđelja od početka do kraja nisu jedna jedina velika prispodoba. Tako Krist nije došao da razvali i zadnji ljudski dom i iz njega istjera na čistinu i zadnju majku i kćer, i zadnjeg muža i ženu, pa ih lijepo tim mačem od gvožđa i krvi rastavi i uvije u dogrobnu muku i jad, nego je došao da one koji jesu spremni odvrati od tih putova zemaljskog kraljevstva, ne bi li zakoračili putom kraljevstva nebeskog. Dosad je moralo postati jasno da, ako “kršćanska obitelj” ipak postoji, onda njeni članovi mogu tek uzgredno biti povezani krvlju. Krist bez uvijanja – i, u takvim slučajevima, bez ikakve prispodobe − kaže da je član njegove, dakle Božje obitelji, “tko god vrši volju Božju”. Srodstvo je duhovno, ne tjelesno. Ono je od svijeta u koji se rađa krštenjem, tim drugim rođenjem, ne od svijeta u koji se rađa prvim, putenim rođenjem. “Rijetko članovi jedne obitelji odrastaju pod istim krovom”, reći će dva tisućljeća poslije jedan doslovno mudri američki pisac koji je pisao o prispodobno mudrom galebu. Ali, čak i kad odrastu tako, oni su članovima jedne te iste obitelji postali rodivši se u nju naknadno. Postali su njima tako što su ono svoje prvo rođenje, i njime stečenu vanjsku upućenost jednog na drugo, iskoristili kao priliku, kao medij zemaljske ljubavi kojom se svatko od njih približavao ljubavi nebeskoj. Da naposljetku zavoliš majku voleći Boga u njoj, da na koncu uzljubiš oca, brata, sestru, muža, ženu, kćer, sina – voleći Boga u svima njima. To je smisao isključivog predavanja Bogu i jedino Bogu. Predavši se Njemu, dobivaš sve. Uskrativši se Njemu, ne zadržavaš ništa. Jer Bog nije (još) netko, i jer Bog nije (još) nešto bez čega ima ičeg. “Kršćanska obitelj” može imati smisla jedino kao, zapravo, pretkršćanska zajednica ljudi povezanih zakonima ovoga svijeta, ljudi koji su jedno drugom prije svega podrška u napuštanju toga svijeta. Zajedno sa svim njegovim Božićima. (U tome, na kraju krajeva, može biti jedina svrha braka kao sakramenta: posvećivanje, blagoslivljanje raskoljenog para na njihovom zajedničkom hodočašću prema ucjeljenju.)
Stoga, sretan Božić svakoj nekršćanskoj obitelji, s najiskrenijom željom da se, kroz njegovo čudo, i ona svede na bitak jedan jedini.
- Po strani što Krist ni to ni išta drugo nije nikad izgovorio na grčkom. Na grčkom nam Krista tek prepričavaju evanđelisti. Zaboravljanje te elementarne činjenice dovelo je u prošlosti do mnogih zabavnih ekscesa. Tako su bogoslovi raznih opredjeljenja stoljećima raspravljali o pravom značenju vezivnog glagola je u raznim Kristovim iskazima (primjerice, Ovo je moje tijelo), mada u aramejskom, kojim je Krist stvarno govorio, kopule uopće nije bilo.