Nedogađaj ičeg događaj je ničeg.
To se ne smije raditi, nigdje i nikad, nema te okolnosti koja bi se mogla nametnuti kao olakotna, ne postoji ništa tako hitno što bi to moglo amortizirati, nema ničeg toliko neodgodivog što bi moglo to ublažiti, gorućeg što bi moglo opravdati, sudbonosnog što bi moglo otkupiti – ali ja danas ipak jesam jednom rukom pridržavao knjigu čijih sam desetak stranica morao pročitati prije sljedeće obaveze, a drugom uspavljivao malenu, izvijajući se cijelo vrijeme na nožne prste i prebacujući pogled s knjige na mlijeko koje uvijek samo što nije prokipjelo, pa opet na knjigu, opet na mlijeko, opet na knjigu. Tako valjda izgledaju gledatelji ping-ponga. Znam, ide mi na dušu. Ali drugačije nisam mogao. Odabrao sam slabost trenutka koji mi se uspio podvaliti kao vječnost, umjesto da uvijek sabrano odabirem samo i jedino samu vječnost.
Ipak, u to mračno doba zbio se i jedan svijetao čas. Knjiga koju sam čitao bila je na engleskom. I tako naletjeh na izraz better late than never. Izraz na koji sam naletio stoput, tisuću i sto puta. Ali me samo taj put privukao k sebi. Baš taj put, kad sam jednom rukom pridržavao knjigu, drugom uspavljivao malenu, izvijao se na prste i pogledavao prema štednjaku, mene je Đavao morao zaokupiti još jednom radnjom. (I ništa čudno što jest. Đavao je kukavica i živi isključivo od takvih trenutaka naše slabosti. Od slabosti trenutka.) Zaustavi me tako Đavao na tom mjestu u tekstu. Zaustavi me pitanjem: “Što misliš, kako je engleski odolio da ne napravi ono što je napravio tvoj jezik? Tvoj jezik kaže bolje ikad nego nikad. Zašto engleski kaže bolje kasno nego nikad? Zašto nikad nije iskoristio vlastitu priliku za rimu? Zašto, kad i on, baš kao tvoj jezik, može reći stvar istu istacatu: better ever than never?”
Zašto, doista? Ili je takvo očekivanje tek dokaz moje jezične pristranosti? Ali kako ne povezati dvije riječi koje se toliko očito nameću jedna drugoj, privlačnom silom što je rima tek cementira? Ili je možda očekivanje rime i paralelizma dokaz moje poetičke pristranosti? Zašto bi rimovane riječi trebale imati prednost nad nerimovanima? Zašto bi je trebali imati paralelni sklopovi nad neparalelnima? Ali zar te figure nisu nastale upravo jer netko jest osjetio njihovu prednost? Ipak, zar baš u svakom kontekstu? Bit će ipak da ne. Nema te figure, nema ničeg u jeziku što bi postojalo izvan konteksta i funkcioniralo nekom svojom gotovom, unaprijed spravljenom ulogom i vrijednošću, samosvojno, kad god i gdje god. A opet, nije li baš frazeologija vrt užitaka za sve moguće figure? Gdje ćeš naći više kontrasta, metafora, ponavljanja, personifikacija, anakoluta, litota, poliptotona, hijazama, gradacija, anadiploza – i, da, rima i paralelizama − nego u frazama, idiomima, izrekama i poslovicama?
Od jalovog mog razmišljanja o odgovorima na sva ta silna pitanja samo mi se dodatno jalovila svaka od radnji koje sam obavljao. I pogledavanje prema mlijeku, i izvijanje na nožne prste, i uspavljivanje malene, i čitanje.
A onda prijeđoh u protuofenzivu (i, priznajem, uz probljesak ponosa uvidjeh da odjelotvorujem savjet crkvenih otaca koji se nikad nisu zamarali od upozoravanja na posvudašnju Đavolovu prisutnost i trajnu neophodnost opreza i razračunavanja s tim knezom ovoga svijeta). Otvorih novu frontu. Pravo govoreći, ona se u određenom času sama otvorila (pa je to bila zapravo Božja, a ne moja protuofenziva?). Moje se snage pregrupiraše u drugom smjeru i zauzeše drugačije formacije. Umjesto da se i dalje zamara odnosom između dviju inačica iste ideje, moja se pažnja usredotočila na dvije ideje jedne inačice. Isprva mi, da se razumijemo, i nije bilo jasno da je to Božja protuofenziva. Izgledalo mi je da je prelijevanje iz šupljeg u prazno naprosto zamijenjeno prelijevanjem praznog u šuplje. Božanskost intervencije otkrit će mi se tek naknadno. (A dotle, ne zaboravimo, malena još uvijek ekvilibrira na tankoj niti između jave i sna, knjiga u mojoj šaci i dalje trne, nožne prste više ni ne osjećam, a mlijeko je doguralo već dotle da se prostorom staje širiti njegov opojni miomiris.)
Uočavam tako sada da su ikad i nikad, koje je moj jezik doživio kao stupnjeve jedne komparacije, stupnjeve maltene suprotstavljene (utoliko što s jedne strane postoji nikad, a s druge bilo koje ikad), neki jezici – poistovjetili. Meni, zbog konteksta mog života, prvo pada na pamet talijanski, evo sustiže ga francuski, ali, da malko razmislim – i da, naravno, bolje poznajem jezike – primjera bi se sigurno zaredao nemali broj. Jer, talijansko mai i francusko jamais sigurno su tek nasumični primjeri nečega što mi se nadaje kao istinski odnos između ikad i nikad: nikad je samo dosljedno, do kraja provedeno eliminiranje bilo kakvog ikad. U osnovi jedna te ista ideja: ideja mogućnosti, u vremenu, koja se jednostavno ni u jednoj njegovoj točki ne ostvari. Kao u talijanskom i francuskom (i tko zna gdje sve još), gdje riječ zadobiva ovo ili ono značenje upravo ovisno o tome je li se zatekla u potvrdnom, upitnom ili niječnom kontekstu. Ikad je bilokakvo, bilokadno angažiranje vremena, u ikojoj točki između točke A i točke B između kojih je angažiranje moguće. Nikad je naprosto neangažiranost ijedne od njih. Naknadna inventura, crta podvučena ispod svih ikadova koja propada tek još jednu razinu niže, u krupnu, masnu, definitivnu nulu.
Zgodno, dakle – pomišljam dalje – ali ništa spektakularno. Neočekivano, možda, ali, čim se jednom suživiš s tako postavljenom perspektivom, sasvim razumljivo. Pravi spektakl bio bi kad bi se izjednačili ne ikad i nikad, nego suprotnosti suštinske, odistinske, potpune. Pravi spektakl bio bi kad bi se izjednačili nikad i uvijek.
U vremenu o kojem pričam pomislio sam da je sad Đavao krenuo u protuprotuofenzivu. U vremenu u kojem pričam vidim, međutim, da je i ono što se zatim zbilo bilo sastavnim dijelom Božje protuofenzive.
Misao mi bi ponovno upravljena na engleski. Snop nezemaljske svjetlosti obasja jedan dio izraza iz kojeg se sav ovaj tekst i otpleo. Ever. Ever nije samo ikad. Ever je i uvijek. Takvo je značenje, doduše, skroz zastarjelo – čuva se tek kao dio nekih riječi (forever, “za-uvijek”) ili, gle čuda, u frazeologiji (ever since, “uvijek otad”, sve otad) pa bi u jeziku u kojem ja živim takvom ever odgovaralo vazda − ali ta zastarjelost i opet govori štošta o ljudima koji riječ koriste, a baš ništa o samoj riječi.
I otud se stvar stala rasplitati brzinom kojom navre zagrcnuti potok kad jednom odvališ kamenčinu koja ga je ustavila! Ako nikad može biti ikad – a talijanski, francuski (i, s drugačijom nijansom, sam engleski, bogme) uče nas da može (jer je njihovo strogo razlikovanje vjerojatno moguće jedino u jezicima koji negacije unutar rečenice mogu gomilati unedogled, dok je u drugim jezicima jasnije da je nikadnost tek negativna bilanca ikadnosti, dovoljno naznačena negiranjem recimo glagola u rečenici) – te ako ikad može biti i uvijek – kao što nas uči engleski – onda ona spektakularna spekulacija postaje spektakularnom stvarnošću i uvijek jest nikad! Između svakadnosti i nikadnosti nema razlike. Svejedno je događa li se nešto stalno ili se dogodilo nije nijednom.
A to stvarno više nema veze ni s prokuhavanjem mlijeka, ni s izvijanjem na prste, ni s knjigom, ni s malenom, uspavanom ili budnom, nema veze ni sa samim jezikom. Jer je to onda moment metafizičkog kalibra. Jer, ako je svejedno je li se u vremenu dogodilo nešto ili ništa, onda se, u svojoj sinkronoj razvedenosti, jezici ponovno sabiru u točki veličanstvenog iskaza da nije ništa samo ništa, nego da je jedno debelo ništa i svako nešto. Jezici nam onda i ovako poručuju još nešto: ako nije potreban sadržaj ambalaže, onda nije potrebna ni ambalaža. Čemu sâmo vrijeme? Što bi to ono trebalo obuhvatiti? Što primiti u se? Ovo? Ono? I ovo i ono? Ali ako je sve to ništa! Jesi li kavijar sa šampanjcem jeo ikad, nisi li ga jeo nikad, ili pak živiš od kavijara i šampanjca svagdašnjeg – svejedno je! Jesi li zaljubljen bio ikad, nikad, ili si zaljubljen stalno, do ušiju, presretno ili beznadno – svejedno je! I svejedno je jesi li ovdje ili ondje, jesi li ikad bio ondje, ako si ovdje, jesi li ikad bio ovdje, ako si ondje, ili nisi nikad bio ovdje odnosno ondje ako si ondje odnosno ovdje, ili si stalno ovdje, stalno ondje, stalno ovdje i ondje, i ondje i ovdje − skroz je svejedno. Nisi ni ovdje ni ondje.
Ono što jedino nije svejedno nema ništa ni s čim od svega toga. Čak ni s jezikom. Valjda već svatko zna da se jedino iz onoga što nije svejedno jezik vraća neobavljena posla. Valjda svatko već zna da nije svejedno jedino sve, koje jest jedno.
To što mi se u drugom dijelu zbilo očito je dakle bila dobra stvar. Svijetao čas. Intervencija božanska.
Ali ja sam ipak uganuo nožne prste. Knjiga je ipak utrnula do nelistivosti. Mlijeko je prekipjelo, a isto tako i malenoj koja je istog trena moje uši, sobu, kuću, svemir rasparala vriskom primordijalnim. Ja na svoju obavezu nisam stigao.
Zašto to, Bože?
Na odgovor sam morao pričekati pet, šest, možda i desetak godina. U vremenu u kojem se ionako nikad ne događa ništa, pa ni čekanje.
Osim moje malene. Osim mojih knjiga. Osim mlijeka i prstiju na mojim nogama. U međuvremenu sam ih prepoznao kao utjelovljenja sve-jednog. Od njih sam shvatio da sam ja jednostavno morao biti kažnjen. Tad, prije toga i još toliko puta poslije. Da, još od stvaranja nije se dogodilo ništa. Uključujući stvaranje. Ali, kroz malenu, mlijeko, prste, knjige čovjek shvati da ikad, nikad i svakad doista jesu isti, ali da to zapravo znači da nijedno od njih nije istinito. Istinito je sad. I jedino sad. Kao da to nisam milijun, ne, milijardu i milijun puta čuo i prije! Naravno da jesam. Ali čuo sam u vremenu. Ovog puta, pak, tek ovog puta – vrijeme mi za sluh više nije bilo potrebno. Otpalo s mene poput zmijske košuljice. Bio sam kažnjen – bio sam kažnjavan – zbog lažnog vjerovanja da “moment metafiikog kalibla” (kako bi ga valjda nazvalo moje već poveće dijete, sa svim navodnicima) nema veze s prokuhavanjem mlijeka, s izvijanjem, s pridržavanjem i čitanjem knjige, s uspavljivanjem djeteta. A kako da nema veze kad su se upravo oni događali u onom sad!? I to je jedino što bi i bilo otkupilo onaj moj trenutak, inače tako bezizgledno razapet između sitnih radnji. Prepoznati svaku od njih kao po jedno utjelovljenje sve-jednog. Tada bi i postalo svejedno radim li istovremeno sve njih, samo neke, ili nijednu. Jer radio bih u nevremenu. U vječnosti, koja nije u beskraj razvučeno ikad, nego u točku uvučeno nikad. U sad.
Eto, to se ne smije raditi, nigdje i nikad, nema te okolnosti koja bi se mogla nametnuti kao olakotna, ne postoji ništa tako hitno što bi to moglo amortizirati, nema ničeg toliko neodgodivog što bi moglo to ublažiti, gorućeg što bi moglo opravdati, sudbonosnog što bi moglo otkupiti.
A to učim sad.