Biće i vrijeme, i jezik

B

Vremena nema. Biti biće − bivstvovati − znači pak biti u vremenu. A to će reći vjerovati da vremena ima. Kako pak biće to vrijeme sebi predočava, kako ga doživljava i proživljava, jedno je od najuzbudljivijih poglavlja bivstvovanja. 

Razumije se, ja i to poglavlje iščitavam prije svega u jeziku, tom najvjerodostojnijem, i najpotresnijem, svjedočanstvu bivstvovanja, odnošaja bića prema bitku, bitka prema biću. Da vremena izvan jezika i nema, umjesno svjedoče jezici poput ovoga kojim i ja trajem, a koji jedinstvenom riječju poistovjećuju fiziku i gramatiku, svijet i jezik. Vremenom takvi jezici nazivaju prošlost, sadašnjost i budućnost, ali i preterit, prezent i futur (proizlaze li drugi iz prvih, kako se obično vjeruje, ili prvi iz drugih, kako se jedva uopće vjeruje, u konačnici nije stvar vjerovanja, a pogotovo ne takvog koje sebe ovjerovljuje brojem vjernika). Futura u pojedinom jeziku može biti više, s obzirom na različite odnose prema budućnosti, načine njenog doživljavanja, njen odnos prema sadašnjosti i tako dalje. Može biti i više prezenta, recimo ovisno o tome radi li se o sadašnjosti trenutačnoj ili šire shvaćenoj (vrijeme jest stvar subjektivnog shvaćanja, ne objektivnog trpljenja). Ja mogu reći pišem ovaj tekst, kao i pišem tekstove, ali neki se jezici ne usuđuju prikloniti jednom te istom prezentu za dvije radnje u dvjema tako različitim sadašnjostima. 

No najuzbudljivije je s vremenom prošlim. Samo je ono dovršeno (što će reći, samo njega shvaćamo kao dovršeno), samo je ono jasno vidljivo od svoje okamenjenosti (što će reći, samo njega okamenjujemo svojim nejasnim vidom)1. Činjenicu da jezici vrlo često imaju samo jedan ili čak nijedan prezent, ali mnogo prošlih vremena, još je Herder objašnjavao time da se sadašnjost prikazuje, jer jest sada, dok se prošlost mora ispričati. (Drukčije rečeno, sadašnjost je prostor drame, prošlost pripovijedanja.) Brojnost prošlih vremena samo je simptom mnogostrukog doživljavanja prošlosti. Biću tako postaje važno je li se nešto dogodilo bliže ili dalje od sadašnjeg trenutka, je li u tome sudjelovao i sam prepričavatelj ili nije, koliko je trajalo i tako dalje. Mjerila raslojavanja prošlosti mogu biti nevjerojatno suptilna s obzirom na određenu kategoriju, a mogu i uključivati različite kategorije. Jezik indijanskog plemena Krik (Creek) (a Indijanci su se proslavili tanahnošću svojih jezika) razlikuje pet prošlosti: protekla dvadeset i četiri sata, proteklu godinu, više od protekle godine a do nekoliko godina, daleku prošlost. Peta prošlost izražava nešto što se dogodilo izvan zemlje tih Indijanaca, to jest uzima u obzir kategoriju prostornu! (Nije li to drugačiji način da se izrazi ono što je moderna fizika stala otkrivati tek zadnjih stotinjak godina, da vrijeme jest prostor?) Bića svikla da svijet poistovjećuju s komadićem svijeta koji vide iz svog šanca šokira kad otkriju kako svijet vide bića iz njihova nedogleda. Tako južnomeksički Zapoteci ne mogu reći da se nešto dogodilo a da ne kažu je li se to dogodilo prvi put ili tko zna koji. Prevođenje Novog zavjeta na njihov jezik moralo je zastati već na četvrtoj glavi Matejeva evanđelja jer je iz dotadašnjeg teksta nemoguće saznati je li to Isus krenuo u Kafarnaum po prvi put ili ne. Na kraju se pretpostavilo da je, s obzirom na blizinu tog mjesta, vjerojatnije da ga je tad već tridesetogodišnji protagonist posjetio i prije pa je tako i prevedeno (to jest, prijevod je još i jednom postao tumačenje, koje od izvornog teksta nužno kaže više, i preciznije). 

Ipak, još fascinantnija od mnoštvenosti prošlosti jest njeno/njihovo prelijevanje u sadašnjost. Da je granicu između nekakvog samo prošlog i nekakvog samo sadašnjeg vremena zapravo nemoguće povući, fizika − prirodoslovlje − također nas uči tek odnedavno, iako nas jezikoslovlje − a da to i ne zna! − također uči odavno. U svijetu vidljivom iz ovdašnjega šanca to je najočiglednije u perfektu, vremenu koje jednom nogom stoji u prošlosti, a drugom u sadašnjosti, a tako je i u ovom jeziku kojim sam i ja bio i kojim jesam: ja sam došao doslovno znači da ja jesam (sada), a kakav? − došao (prije). To se zaboravilo, ali glagolski pridjev radni jest pridjev. Kao takav, on opisuje imenicu ili zamjenicu, kao takav može se i sklanjati: došao, došlog, došlom… Perfekt je sadašnjost u dosluhu s prošlošću. Živa posljedica potonje. No taj je odnos, ponavljam, toliko zamagljen, toliko nejasan, da jezik lako posklizne u dimenziju koja mnogima može biti upitna iz različitih razloga, pa čak i dogmatskih. Istočnoafrički jezik čičeiva (chichewa), poznat i kao čeiva (chewa) i njanđa (nyanja), razlikuje dva prošla vremena, jedno za događaje koji djeluju i na sadašnjost, drugo za one koji na nju ne djeluju. Da je Bog stvorio svijet kaže tako prvim prošlim vremenom, a da je Krist umro na križu drugim. Nije li to hereza? Djelovanje Božjeg stvaranja svijeta na sadašnjost očito je u tome što tog svijeta i dalje ima. No zar je pravovjerno reći da u toj sadašnjosti nema djelovanja Kristove smrti na križu? Zar svojom smrću na križu, u jednom prošlom trenutku, Krist nije svekoliko čovječanstvo otkupio u vijeke vjekova? Kako god, je li takvo razvjekovječivanje Bogočovjekove samožrtve dokaz tek površne pokrštenosti naroda Čeiva (Chewa), ipak je tema nekog drugog teksta, i nekog drugog pisca.

Ovog pisca, ovaj tekst, zanima sad nešto treće. Što kad blijeda granica između sadašnjosti i prošlosti skroz izblijedi? Što kad ju jezik ne pristane povući? Oceanijski jezik kiribati prošlost može izraziti jedino kakvom priložnom oznakom koja će dati do znanja da jesmo odvedeni u prošlost: jučer, pred nekoliko dana, prošlog mjeseca… Zamišljam da to zvuči nešto kao idem ja tako jučer… Samo što kiribatijski historijski prezent nije stilski obilježen. Kiribatijski historijski prezent − ako to prošlo vrijeme uopće zvuči tako − nema alternative koju bi tek stilizirao. 

Priznaje sad ovaj pisac da njega zapravo zanima nešto četvrto. Nešto što iskoračuje iz pretpostavljivog trojstva. Je li moguće zauzeti tako ravnodušan stav prema vremenu uopće? Može li jezik prešutjeti i budućnost?

Odgovor pretpostavljiv svakome tko zna da može ovaj jezik lagati u ovom, a onaj u onom, ali da ne može i jezik sam, jezik kao iskon i supstrat svih jezika, glasi: može. Već u jeziku kojim ja intimno putujem može se reći sutra putujem, umjesto sutra ću (ot)putovati. Neki jezici uopće ne poznaju futur, nego je budućnost i opet naznačena isključivo priložnim oznakama. 

Zapravo, jezik jasno daje do znanja da on vrijeme shvaća daleko manje ozbiljno od čovjeka koji za jezikom poseže. To da prošlo, sadašnje i buduće vrijeme u jeziku odgovaraju prošlosti, sadašnjosti odnosno budućnosti u svijetu, stvar je školske, silovane simetrije. U stvarnosti, ne samo da prezent, kao središnje, posredničko vrijeme, može kliznuti i “naprijed” i “natrag”, nego buduće jezično vrijeme može izraziti prošlo vrijeme svijeta, baš kao što se jezična prošlost može infiltrirati u svjetsku budućnost. Rođen sam pred više desetljeća. Prezent za prošlost, i to ne kao stilski zahvat, nego kao standardna formula! A onda nastavljam svoju životnu priču: Sa šest godina krenut ću u školu. Futur za prošlost. Kliznemo li u budućnost svijeta: Ako ne dođeš do pet (i opet najprije prezent za budućnost, i opet kao standardno rješenje), odoh ja (aorist za budućnost)! Nema sumnje da je jezični doživljaj vremena daleko dublji od standardnog ljudskog definiranja vremena i nema sumnje ni da je uloga jezika u tome i opet higijenska i terapeutska: jezik vrijeme doživljava točno onako kako ga u svojoj intimi doživljava i sam čovjek, prije no što se ovaj dadne zavesti kojekakvim kalendarima, satovima, kronometrima i štopericama. Vrijeme nije stvar svijeta, nekakva objektivna fizikalna dimenzija, nego doživljaja bića, jer ga biće i proizvodi. Ne zatječe biće, nego iz bića istječe.

Poučna je i u ovom pogledu razlika između takozvanih sintetičkih i izolativnih (ili izolacijskih) jezika. Sintetički jezici nastoje što više osobina pojma (padež, broj, lice, vrijeme, rod, veličinu, komparacijski stupanj…) ugraditi različitim nastavcima i dočecima u samu njegovu riječ. U njih spada i jezik kojim se svakodnevno analiziram, sintetiziram, pa iznova analiziram. Dovoljno je reći odoh pa da se svima jasno poruči ne samo da se radi o radnji odlaženja, nego i da je to odlaženje smješteno u prošlost (koja, vidjeli smo, može biti i budućnost!) i da sam to otišao ja, a ne netko drugi. Sintetički jezici inzistiraju na raslojenosti svijeta, na njegovoj različitosti, stalo im je do njegova podrobnog predočavanja, uslijed čega su vrlo precizni. Drugo lice jednine već će biti ode. (To što je ode i treće lice već je možda pokazatelj postupnog atrofiranja jezika, koje započinje čim se nađe na ljudskom jeziku (drugo i treće lice aorista nisu, primjerice, isti u pradrevnom sanskrtu ili grčkom), ali možda je izraz nastojanja jezika da s pomračivanjem vizije poruči čovjeku kako ste ti, on, ona − u biti isti.)

Izolativni jezici ponašaju se upravo suprotno. Glagol će tako ostajati neizmijenjen, a dodatne informacije neće se ugrađivati u samu riječ (koja bi onda neprestano mutirala), nego u rečenicu, kao samostojeće riječi. Kineski, primjerice, poslužit će se (evo još jednog futura u ulozi sadašnjosti!) riječju koja izražava samo ideju odlaženja. Da sam subjekt odlaženja ja, izrazit će se posebnom riječi, što jest moguće i u sintetičkim jezicima (ja odoh), ali će se činjenica da se odlaženje dogodilo u prošlosti također izraziti zasebnom riječi: le. Je li to uopće riječ? Po osjećaju sintetičkih jezika (a pitanje i stiže iz jednoga od njih), le je riječ koliko i prethodno oh u odoh, koje mi smatramo tek nastavkom pa mu status riječi i oduzimamo drugačijim načinom zapisivanja, -oh, čime dajemo do znanja da bez neke prethodne, “prave” riječi on i ne postoji. 

Ali bit će (i opet sadašnjost!) da kineski ne misli tako. Sintetički jezici oduševljavaju svojim pomnim registriranjem svake promjene koju stvar doživljava unutar sebe ili u svojim odnosima prema drugim stvarima, a onda i izražavanjem takve, promijenjene stvari, riječju koja se i sama promijenila. Riječi neprestano fluktuiraju, baš kao i svijet. Ali izolativni jezici oduševljavaju upravo svojim nenasjedanjem na sve te mijene. Oni kao da prije izražavaju − zapravo odražavaju − ideje prije stvari, nepromjenjive ideje kojih su same stvari također odrazi te se stoga i mogu mijenjati tek one, stvari, ne i ideje za njima. Utoliko izolativni jezici prije oduhovljuju nego što oduševljavaju. Oni nisu fenomenološki, kao sintetički jezici, zaokupljeni pojavama, nego noumenološki, fiksirani na zbilju onkraj uvijek površinskih pojava. Postoji odlaženje, ono je pojam, pa kao takvo ima i svoju riječ i svoj ideogram. Subjekt odlaženja, vrijeme odlaženja − tek su priroci odlaženja, kategorije koje odlaženje smještaju u svijet ovako ili onako i koje sa samom idejom odlaženja nemaju ništa bitno. Gotovo pa budistička misao: postoji put, ali ne i putnik! Izolativni jezici fasciniraju tom svojom ogoljelošću pojmova, svođenjem jezika na njih same, njihovim motrenjem sub specie aeternitatis. U sintetičkih jezika fascinantne su sve te fleksije, sagibanja, (što fleksija doslovno znači), pregibanja riječi sinkrona pregibanjima pojmova u svijetu stvari. Oni jesu fenomenološki, jer su toliko zaokupljeni pojavama, ali zar nije pojavama zaokupljena i umjetnost, a samo jer, naslađujući se šarolikošću i zapjenjenošću mreški, neprestano zaranja u nepokretni ocean pod njima? Utoliko su sintetički jezici i fenomenalni! Izolativni jezici prije se kreću putem asketskim, putem odricanja od svijeta (što nipošto ne znači da oni nisu prikladni za umjetnost riječi; njihova je poezija tek drugačija: minimalistička, nedorečena, otvorena). U njih nema sagibanja, a osobito ne ugibanja ideja pred zatočenošću u stvarima. Sudbine stvari, a to će reći krivine njihove pojavnosti, njihovih se ishodišnih i utočišnih pojmova ne tiču. Oni svim tim odnosima i zapletima ostaju olimpski netaknuti. Za buduće vrijeme kineski pak nema nikakvu posebnu riječ. Samo priložne oznake. Budućnost je, doista, najupitnije vrijeme. Nje čak ni tobože nema i tek treba doći do riječi. Klasični pak kineski najnormalnije nije razlikovao nikakva vremena. Samo radnje svijeta. Što je bilo jest i bit će. Nema čak − za sintetičke jezike do skandala nezamislivo − ni jasno razlikovanje vrsta riječi. Ideogram jing može tako značiti sjajiti, može značiti sjajan, može i sjajno, a može i sjaj, ali i sjajevi (ne razlikuje se ni jednina od množine, te obične hipertrofije jednog). Sintetički jezik muku muči dospjeti do takve neimenivosti, do čistog pojma, prije no što ovaj počne upadati u svijet i zapetljavati se u čas imenske, čas glagolske, čas pridjevske, čas priložne i kakve već odraze. (Tu predsvjetovnu pojmovnost stvari najvjerojatnije jesu izražavali takozvani glagolski korijeni u sanskrtu, od kojih glagole tek treba oblikovati i kojima se prije barata kao apstrakcijama, pragrađom za izvođenje čudesnog labirinta po imenu sanskrtski rječnik.)

Ni granica između sintetičkih i izolativnih jezika nije povučena jasno i bespogovorno. Štoviše, upravo zbog svoje preciznosti, zbog oblina kojima se njegove riječi razbrbljavaju, sintetički jezik može fascinirati do šokantnosti kad se u njemu obrete kakav izolativni uljez. Kineski, vidjeli smo, prošlo vrijeme izražava dodavanjem riječi koja znači “ovo je prošlo vrijeme” na glagol (ili još obuhvatniji, nadređeni, predriječovrsni pojam) koji osim vlastitog značenja ne sadrži nikakvu dodatnu obavijest, bilo vremensku bilo neku drugu. Ali što s ovime? Pašjanti znači “vide”, pri čemu -(a)nti odgovara nastavku -e u vide te tako obavještava da se radi o trećem licu množine sadašnjeg vremena. Dodamo li pak tom prezentu, takvom kakav jest, riječcu sma, uvijek neizmjenjivu i samostojeću − dobili smo prošlo vrijeme! A i to je sanskrt!! Prošlo vrijeme izolativni kineski standarno tvori dodavanjem signala za prošlo vrijeme glagolu vremenski neutralnom. Kako je moguće da jedan sintetički jezik − i to sanskrt! − koji barata s više, sintetičkih, prošlih vremena, osjeti potrebu da prošlost izrazi još i tako što će signal za prošlo vrijeme dodati glagolu u sadašnjem vremenu!? Osim toga, sanskrtsko sma prvenstveno je riječca koja ima vlastito značenje i možemo je prevesti kao stvarno, doista, zapravo. Kažem, dakle, vide, a onda dodam zapravo pa sad to vide zapravo ne znači da oni zapravo vide, nego vidjeli su!

Službeno objašnjenje paradoksa glasi ovako. Historijskom prezentu, u sanskrtu vrlo čestom, dodaje se katkada prilog pura, nekoć. Kažemo dakle vidjeli su tako da kažemo vide nekoć. U starijem jeziku uz pura znalo se pojaviti i sma, koje se tom svom pridruženošću postupno osposobilo da na prošlost asocijativno upućuje i samostalno. Vide, zapravo samo je ostatak iskaza koji bismo mogli formulirati ovako: Vide. Nekoć, zapravo. Sasvim je moguće da to jest jezičnopovijesno točno. Ali je li to sve? I kako je, ipak, moguće da se jedan prilog osamostalio u značenju riječce s kojim izvorno nema ništa? Najvažnije: što to, nama danas, želi kazati jezik koji svoj izraz jest tako preradio?

Postoji mišljenje da je sma u početku značilo nešto kao uvijek, vazda. To mi zvuči vrlo uvjerljivo. Prijelaz s tog značenja na uistinu, zapravo, razumljiv je: samo onog što je vajkadašnje, vječno, uistinu ima. Daljnje širenje značenja vodilo se međutim drugačijom strategijom. Ona, nakon tako provedene apsolutizacije, stvari staje relativizirati, opuštati, zauzima distancu i istu situaciju motri nadmoćno, neupetljano, duhovito (a jezik, koji je prije svega jezik duha, u svojim najčistijim ozbiljenjima uvijek je duhovit). Nakon što je objavio da je samo vječno zbiljsko jezik se stao sprdati s nevječnošću, sa samom njenom oprekom, vremenom (koje je vječnosti najoprečnije kad se ovu staje razumijevati kao beskonačno vrijeme, a ne izlazak iz njega). Vremèna unutar vrȅmena, koja je čovjek uredno razvrstao na sadašnjost, njoj prethodeću prošlost i njima zahodeću budućnost, on je uneredio, pobrkao i nezbiljnost svih njih prokazao tako što je, među ostalim, sadašnjost pretvorio u prošlost, kao da je to svejedno, i to riječcom koja sama po sebi nema s prošlošću nikakve veze, ali ima sa zbiljom, ima s vajkadašnjošću. Nije to ni prošlost ni sadašnjost − obznanjuje jezik − nego vječnost polomljena u vrijeme, pa još razlomljena u vremena, koja jedno za drugim pažljivo niže tek biće, a koja su bitku bića rasporediva bilo kako, jer stvarnog rasporeda nema, i to jer vremena nema. 

A ima još jedna zanimljivost, ništa manje znakovita. Vremensko pitanje, kada?, glasi na sanskrtu kada? Nisu ona skroz ista (prvo je kratko naglašeno na prvom slogu, drugom je drugi slog dugačak), ali daleko je važnije što jesu toliko slična. Isto vrijedi za tada. Sada također postoji i u sanskrtu, ali u njemu ne znači u ovom, sadašnjem trenutku − nego uvijek. Vazda. Sma

Ako nekom vremenu, dakle, ipak treba dati prednost, onda je to bez sumnje vrijeme sadašnje. Sada. Koje, ako se doista zaživi kao jedini čas, a ne čas trenutačni na razdjelnici između svih časova prošlih i svih budućih, prestaje biti vrijeme, i ostaje vječnost. Sada. U paru s prostorom, to prema dobro znanoj krilatici znači sada i ovdje (krajnje nerazlučivosti toga dvoga, njihove bitne stopljenosti, svjesni su i zapadni jezici, barem počevši od latinskog, gdje praesentia može značiti i prisutnost i sadašnjost, što se onda odrazilo u mnogim, ne samo romanskim jezicima; njemačka Gegenwart najdoslovnije znači i jedno i drugo). Najpročišćeniji, najkoncentriraniji, najneangažiraniji, najduhovitiji jezik ne progovara o svijetu, nego svijet dokida.

Tridesetih godina dvadesetog stoljeća (ako takva razvedena priložna oznaka vremena i dalje nekom nešto znači) američki jezikoslovac Benjamin Lee Whorf utvrdio je da jezik indijanskog naroda Hopi ne izražava vrijeme. Whorfova tvrdnja poslije je poreknuta, a naknadno je poreknuto i poreknuće pa više nitko ne zna kako s time stvar zapravo stoji. (U svakom slučaju, poricanja Whorfovih uvida puno govore o njihovim poricateljima, ali jedva išta o Whorfovim uvidima.) Meni osobno čini se da bi narod koji je sebe prozvao po riječi koja u njegovom jeziku znači uljuđen, miroljubiv, ispravan, koji je stvorio iznimno profinjenu kulturu, a sve u stalnoj pokornosti pred Maasavom, Tvorcem svih tvoraca i tvorevina, bio u stanju onemogućiti takva sporenja i vrijeme jasno izraziti. Kad bi ga bilo.A da vremena uopće nema, uči nas jedino mistika. To je kraj puta, na kojem putnik “napokon” uviđa da ga “cijelo vrijeme” nema. Čas koji nije plod prošlih časova, niti je sjeme nekih časova budućih. Sada. To je čas šutnje, ne jezika. Jezik može samo govoriti kako zašutjeti (što, istina, nije malo i zbog čega jedino vrijedi proučavati jezik, ili bilo što drugo). Sada. I sve što nije ta vječna sadašnjost smisla može imati jedino kao njen odraz, utjelovljenje, metamorfoza, podražaj. Kao umjetnost. Pa da jedino pjesnik bude pozvan objaviti da sred takvog, tek uvjetnog vremena, prošlost je oblik, budućnost miris sadašnjosti (Sándor Weöres).

  1. Na veliko iščuđavanje većine, neki narodi pri smještanju vremena u prostor prošlost doživljavaju ispred, a ne iza sebe. Prošlost je ono vrijeme koje je poznato, koje je vidljivo, i njoj ideš ususret svakim obredom, koji obnavlja sâmo ishodište vremena. Iza leđa ostaje pak nevidljiva budućnost.

Autor

Igor Grbić

Kategorije

Objave