Na početku Sad nam je lako Spasle smo se mesa Sad ćemo šta ćemo Kaži nešto Hoćeš li da budeš Kičma munje Kaži još nešto Šta da ti kažem Karlična kost oluje Kaži nešto drugo Ništa drugo ne znam Rebra nebesa Nismo mi ničije kosti Kaži nešto treće (Vasko Popa)
Kenning je zaštitni znak staroislandskog i staroengleskog pjesništva. Riječ je o složenici koja funkcionira kao perifraza, mahom metaforička, što će reći da je kenning način da se stvar ne nazove njenim uvriježenim imenom, nego da joj se priđe s drugih strana i opiše je onako kako se odatle vidi. Kenning je održavanje živog plamena u jeziku, nastojanje oko neautomatizacije imena, spašavanje stvari iz neprozirne, nijeme etiketiranosti u koju s vremenom nužno ogrezaju. Umjesto da se stvar pokaže, ona se opjeva. Uvijek iznova.
Jedan od najpopularnijih kenninga svakako je banhus (bānhūs). Složenica izgleda neprepoznatljivo, ali treba samo malo rastresti samoglasnike − to poslovično nestalno meso utegnuto među postojanije koštane suglasnike − i kroz krivine glasova i slova stajemo razaznavati dvije riječi: bone i house. Bonehouse. Kostokuća. Ništa jasnije? Kostokuća je kuća od kostiju. Kenning funkcionira kao zagonetka pa ovaj i prevedimo tako: “Ima jedna kuća, od kostiju mjesto kamena. Što je to?” − Nije kostur. Načelno, dakle sam po sebi, kostokuća očito znači kuća od kostiju, kao što smo već i utvrdili. Ali kostur nije nešto s čime se čovjek sreće svaki dan, pa ni na Islandu ili u Engleskoj iz osmog stoljeća. Osim toga, kuća je nešto blisko, toplo, domaće, a kostur je teško doživjeti na takav način (kao jedan od izraza za kostur sanskrt ima prividno slično rješenje, asthipanjđara, ali taj kenning doslovno znači samo koštani kavez, ne kuću, dom od kostiju). Unatoč svom prvom, očiglednom, neizbježnom značenju, kostokuća tako u praksi ne označava kostur, kuću za tijelo koje će se na nj nahvatati, nego tijelo. Tijelo je kostokuća jer su najčvršća građa od koje je ono sazdano upravo kosti i jer je tijelo kuća duše (na staroengleskom tijelo bi se doista moglo zvati i tako, sawolhus, dušokuća, jer složenice ne izražavaju padežne osnove pa kuća na njihovom kraju može biti kuća od nečeg, ali i kuća za nešto, kao i nešto treće). Kao što onda čovjek i od tijela i od duše živi u kući od kamena.1
Stvari se ovdje usložnjuju. Kostokuća i kostodom mogu zvučati zabavno, ali zabavno zvuče jer duhu njihovog jezika takve riječi ostaju tuđe. Jezik kojim i ovdje svoje kosti lomim ne njeguje složenice koje bi završavale kućom ili domom. A on to ne čini zato što kao morfološki razveden jezik njeguje dočetke, koji često s lakoćom izražavaju čak i apstraktne pojmove, umjesto da to čine doslovne imenice. Ne postoji ni kostokuća ni kostodom, jer postoji -nica. Dovoljno je reći kosturnica i svakome je jasno da se radi o nekakvoj kostokući.
Problem je, jasno, što kosturnica ne znači banhus. Ali jasno je i da je taj problem prividan. Pobrkali smo, još jednom, što govore riječi i što govore ljudi kad se tim riječima služe. To što banhus znači tijelo, a kosturnica mjesto za odlaganje kostiju pokojnika, stvar je ljudske upotrebe riječi, i ničeg drugog. Riječi su se tek kroz ljudsku primjenu specijalizirale, profilirale, u ovom ili onom smjeru. Same po sebi, međutim, one uglavnom pričaju neku drugu priču. Priču iskonskiju, totalniju, jednostavniju.
Tako je i ovdje. Kosturnica postoji jer njen jezik ne trpi kuću kao drugi dio složenice. Banhus postoji jer njegov jezik ne poznaje dočetak za kuću (da bi izrazio sadržaj kosturnice, a valjda i da modernim oblikom bonehouse izbjegne interferenciju sa staroengleskim značenjem, engleski je bio prisiljen posegnuti za latinizmom ossuary). Oba su jezika izgovorila isti temeljni pojam, tek na različite načine, u skladu s vlastitom naravi, proizvevši različita korisnička značenja, u skladu s potrebama tih svojih korisnika, zbog čega je i zamagljena činjenica da je riječ u temelju ista. Kao što je slaughter-house doslovno kla(o)-nica, kao što je beer-house doslovno piv-nica, tako je i ban–hus, bone-house, doslovno kostur-nica: zgrada, mjesto, prostor za kosti.
Na upotrebnoj, svjetovnoj razini, razlika između banhusa i kosturnice golema je. Prostornost prvog doživljavamo bitno drugačije od prostornosti druge. Što se pak samih kostiju tiče, u prvom su one uređene i povezane, u drugoj su razbacane. U prvom su to kosti jednog bića, u drugoj većeg broja. Ono što je međutim najvažnije: banhus okuplja žive, kosturnica mrtve kosti.
Na razini duhovnoj, pretpotrebnoj, razlike nema. Jedno očitovanje jezika kazuje kosti kakve grade svijet živih, vidljiv i opipljiv. Drugo očitovanje jezika prokazuje kosti kao takve, bacajući svjetlo na kratkotrajnost i varljivost tog života. Zajedno, ta dva očitovanja jezika ukazuju na ono na što jezik vazda ukazuje: na zaokruženost zbiljskog stanja stvari, i njegovo prividno raspadanje na polukrugove. S jedne strane, kosti grade kuću tijela (a svojom srži proizvode one čak i samu krv, taj eliksir tako shvaćenog života!). S druge strane, one su jedino što od svega toga u prostoru i vremenu preostaje, jorikovska lubanja nad kojom se vječno preporađani Hamlet, vječno bliži smrti no što mu mladost jamči, vječno pita o smislu ljudske vjere u sav taj privid (kost neki jezični tehničari i prepoznaju u kosi, koja svaki kostur preoblikuje u strnište).
Banhus je ime prve, a kosturnica druge faze jednog te istog procesa, koji se zove življenje, a koje nije ništa doli polagano ali postojano umiranje. Ista riječ, razvedena u dva značenja, da obujmi paradoks po imenu život (slabo se to zna, ali već je i sama kosturnica ime i ljekovite trave, dakle bića živog!; no ta kosturnica samo kostobolju liječi). Ista riječ, za dva različita koštana aranžmana, da upozori na svodivost jednog na drugi. Da upozori na nesvodivost čovjeka na kost. Već su predsokratovci uočili još jednu poruku svog jezika, koju će Platonov Sokrat tek proslaviti: soma, tijelo, ime je i preslično imenu sema, znak, ali i grob, da u tom ne bi bilo znakova za mudre. Ima tako i jezičnih tehničara koji kost dovode u vezu s kos, ne u smislu ptice, nego nakošenog, krivog (baš kao latinska costa, rebro), što je također krajnje znakovito: tko bi na kostima da se uspravi, taj će ostati nakrivo. Samo se s pravog uspravlja.
Kenningzi već u starom pjesništvu mnoge znaju iritirati svojom frekventnošću. No u pjesništvu engleskog neoklasicizma iritirati bi trebali svakog. Prečesti ili ne, kennigzi su u starih Germana nesumnjivo bili izraz vizije. Ako i osjećamo da ih je previše, trebali bismo ipak usporedo osjećati i da hipertrofiranom glagoljivošću to progovara jedno, u usporedbi s našim, intenzivno, preobražajno viđenje svijeta, koje, za razliku i opet od našeg, ništa ne uspijeva vidjeti tek plošno, jednostruko, do gole tvarnosti okrnjeno. Svijet je ovdje kronično začaran (iz naše perspektive, i opet, a zapravo se jednostavno nikad nije odčarao od svoje prirođene čarobnosti). Kad će stoljećima poslije William Blake priznati da on sve vidi dvostruko, zapravo je za svoje doba oživio način viđenja koji je nekoć bio najnormalniji, i koji takav u svako doba i ostaje svakom tko ne pristane na njegov surogat.
A Blake i jest živio na izmaku doba neoklasicističkog, kao protoromantik, i nikome se više no njemu nije mogla gaditi onodobna poezija i poetika, sazdana na jednostrukosti vida, koji su pak znanost i filozofija već bile srozale na onaj isključivo materijalni, najplići. Vizija, koja je kenninge iznjedrila, u osamnaestom je stoljeću mrtva. Njegovi kenningzi neizbježno nas stoga pogađaju kao puka precioznost, logoreja koja kao i svaka logoreja uspijeva biti tek šuplja. Otužna su to stihovana svjedočanstva silovanja vizije umom. Začin, koji okus produbljuje i prodahnjuje, postao je samom hranom. Hranom koja ne hrani. Od bezvizionarstva gora je samo lažna vizija.
Onog časa kad riječ postane dosjetka, umjesto otisak jedne vizije, postaje ona i vulgarna i častan čovjek nema više s njom ništa. Jezik je prestao biti poezija onog časa kad je netko tijelo nazvao kućom od kostiju da ne bi rekao “samo” tijelo, a ne da bi izrekao što on i vidi. Radi metafore, a ne zbog nužde. Za proučavanje pjesništva retorika, stilistika − tu tek počinje.
Za pjesnika, počinje pak tek getoiziranje pjesništva. Povijest uvjeravanja da svijet nije poezija. Da, suprotno svjedočenju jezika, banhus i kosturnica nisu tek dvoja vrata iste kuće, kroz koja nam je vazda samo seliti.
Na kraju Kost ja kost ti Zašto si me progutala Ne vidim se više Šta je tebi Progutala si ti mene Ne vidim ni ja sebe Gde sam ja sad Sad se više ne zna Ni ko je gde ni ko je ko Sve je ružan san prašine Čuješ li me Čujem i tebe i sebe Kukuriče iz nas kukurek (Vasko Popa)
- Veza kamena i kosti i inače je izrazito prisna. Kamenje još indijski upanišadi nazivaju kostima zemlje i sanskrt, jezik osjetljiv na prisnost stvari, nema kud no izraziti tu sličnost: kost je asthi (i te dvije riječi zapravo su jedna!), kamen ašman. Niti kamen ostaje tuđ intimi samog čovjeka. Cassirer kaže da u grčkom mitu ljudi nastaju iz kamenja što ga nakon potopa Deukalion i Pira bacaju za sobom zato što su u grčkom jeziku riječ za ljude, laoi, i kamen, laas, slične. Ali, govore li grčkim i karipski domoroci koji imaju gotovo istovjetan mit? Bit će prije da su u grčkom slučaju jezik i svijet naprosto ostali usklađeni dvostupanjski izraz jedinstvene istine. Poznavanje pak veze između kamena i čovjeka, pa “čak” i čovjekove duše, svjetskih je razmjera.