Jedan od najpoznatijih starozavjetnih spisa, a pripovijeda priču o stradalniku Jobu, bogatašu (danas bismo rekli: poduzetniku) iz zemlje Usu (što se nalazilo između Arabije i Edoma) koji je danas parabola za svako nepravedno stradanje. Leszek Kolakowski u svom „Ključu nebeskom“ ismijava koncepciju po kojoj je moguća perverzna oklada između Jahvea i Sotone. Kolakowski zgodu smješta u najviše nebeske sfere, gdje se nalazi otmjeni bar u koji navraća i Sotona. Jahve se ondje često hvastao svojom vjernom publikom na zemlji, što je Sotoni, naravno, išlo na živce, sve do vremena kada se grijeh na zemlji namnožio i ponestalo je pravednika. Sotona je kratio dane provocirajući Jahvea, koji mu predlaže, jer je spao na jednog obožavatelja, da iskuša Joba. Prepušta ga Sotoni, koji dobiva prava raditi s ovim čovjekom sve što hoće, a Jahve tvrdi, to jest, kladi se da će on izdržati sve kušnje. Okrutna priča, kao što možete primijetiti. Kao što je to primijetio i Leszek Kolakowski. Stari zavjet priča nešto drugačiju priču. I ondje se Bog hvali Jobom, nešto od ove sklonosti šepurenju zadržano je i u dijelu teksta u kojemu se Jahve pojavljuje osobno, no još nije situacija takva da se grijeh silno namnožio.
Konstrukcija Kolakowskog vjerojatno je posljedica njegova dobra poznavanja ljudi – mi smo jednostavno takva vrsta. No i u Bibliji Bog lakomisleno predaje Joba na milost i nemilost Satanu (tako ga „pišu“ u Bibliji, kod Kolakowskog je Sotona), a sve u cilju potvrđivanja njegove, Jahveove slave. Nije pritom važno koju i kakvu će cijenu platiti jadni Job, on je ovdje samo sredstvo. Pa Job nadrapa, pa nadrapaju svi Jobovi potomci, pa nestane njegovo bogatstvo – Job na koncu sjedi u šatoru posut prištevima, ne shvaćajući čak ni izdaleka što mu se sve i pogotovo zašto mu se dogodilo. Posjećuju ga prijatelji koji smatraju kako je njegova sudbina zaslužena kazna za grešan život, čemu se Job opire rukama i nogama. Na koncu se, u maniri Marka Perkovića Thompsona, „čija j ovo livada, čija j ovo trava“, oglašava i Bog lično i personalno, te na kraju Job, s obnovljenim, pače, umnoženim bogatstvom, nastavlja mirno živjeti u zemlji Usu. Sve O.K., sve poznato otprije, osim što čitatelju ostaje gorak okus u ustima: ako ovako mogu proći najbolji, ako je moguće biti zakartan u partiji karata, onda krepostan život nije baš tako sigurna luka kao što se tvrdi s oltara. No čitajući „Knjigu o Jobu“ teško je ne primijetiti raskorak između njegovog mitskog pravedničkog statusa i nekih od opaski njegovih prijatelja. Nakon nekoliko optužaba i obrana, riječ uzima (očito pravdoljubivi) Sofar iz Naamata i sasipa Jobu u njušku sljedeće riječi: „…neće uživat u plodu trgovine./Jer je sirotinju gnjeo i tlačio,/otimao kuće koje ne sazida,/jer ne bješe kraja požudi njegovoj,/njegova ga blaga neće izbaviti./Jer mu proždrljivost ništa ne poštedi/ni sreća njegova dugo trajat neće.“ I onda Sofar iz Naamata s tipičnim starozavjetnim žarom krene nizati nezgode koje će takvu spodobu snaći usred blagostanja. Pa čitamo o jarosti Božjeg gnjeva i daždu strelica na mesu lihvarevom. Lihvarevom sam ja dodao, to ne piše u tekstu. Job se brani skrećući s teme i umjesto opravdavanja za ponašanje prema sirotinji kreće u generalizacije te pita otprilike: kada je to zlikovac stradao. Iz rijetkosti nagrabusivanja zlikovaca Job izvlači zaključak o svojoj nevinosti: da sam zbilja gad prošao bih lišo, kaže nam ukratko poduzetnik iz Usua. Ovo je valjda diglo tlak Elifazu Temancu pa on još direktnije skreće Jobu pozornost da se prema ljudima ponašao kao prasac: „Od braće si brao nipošto zaloge/i s golih si ljudi svlačio haljine;/ti nisi žednoga vodom napojio,/uskraćivao si kruh izgladnjelima;/otimao si od siromaha zemlju/da bi na njoj svog nastanio ljubimca;/puštao si praznih ruku udovice/i siročadi si satirao ruku./ETO ZAŠTO TEBE MREŽE SAD SAPINJU,/zašto te strahovi muče iznenadni./Svjetlost ti mrak posta i ništa ne vidiš,/vode su duboke tebe potopile.“ Job i na ove optužbe uzvraća nizanjem općenitosti, a u Jeruzalemskoj Bibliji u napomeni stoji da je Elifaz nanizao „nerazložne“ optužbe, iako se sam Job nigdje ne podiže s asure i ne udara Elifaza npr. džezvom za kavu po glavi, nego u maniri gluha i slijepa čovjeka traži Boga osobno, kojemu će on sve već nekako objasniti. Da mu je, kuka, doprijeti do prijestolja, već bi se on ondje efektno ispružio i dodvorio starom tiraninu kod kojega pali laska. Scene su to kao kad naša politička vrhuška, s rukama i nogama u pekmezu, podiže oči prema nebesima i klikće: Neka institucije rade svoj posao! Kao da znaju, dopadnu li Institucije, bit će sve u redu, isplivat će opet na suho, ništa im se neće dogoditi, imat će, baš kao Job, čak i više nakon ove pravosudne kušnje.
Zanimljivi su i stihovi o snovima, jer je tipično pripisati filozofu Sineziju iz Kirene (oko 400. god.) skretanje pozornosti na značaj snova, a poradi potpunijeg shvaćanja ljudske prirode, međutim, eto, znali su i starozavjetni autori za moć snova. U „Knjizi o Jobu“ piše: „Bog zbori nama jednom i dva puta,/al’ čovjek na to pažnju ne obraća./U snovima, u viđenjima noćnim,/kada san dubok ovlada ljudima/i na ležaju dok tvrdo snivaju,/tad on govori na uho čovjeku…“ Jobu, dakle, njegovi znanci neuvijeno skreću pozornost na njegovo svinjsko ponašanje. Job na ove moralne pljuske reagira klasično: zatvaranjem očiju, teologiziranjem problema, generalizacijama i transcendentalnim autostradama – zaobići, zaobići, sve ovo zaobići, stvarnost s ovim događajima nema nikakve veze. Biti krmak prema ljudima u onom dijelu koji se zove „posao“, „business“ ne treba, po Jobu, miješati s onim što on u srcu osjeća prema Bogu. Pretpostavljam da su njegovi sugovornici poslovno bili kudikamo ispod Joba, ne treba zaključivati da ga kori i savjetuje grupica pravednika, no očito da se radi o ljudima s nešto drugačijim poslovnim odnosom. Nešto blažim. Čim su mu mogli zamjeriti visinu kamate. Jahve, kada ga pisac „Knjige o Jobu“ napokon uvede direktno u tekst, pojavljuje se u obliku nasilna, samodopadna i ne pretjerano inteligentna Duha. Čak izaziva, u skladu s ovim našim posljednjim vremenima, i smijeh. Nije se ovdje pazilo na finese, samo se dalo gasa, k’o u lošem heavy metalu. On Joba kori po seljački, nadmećući se, ho-ruk argumentacijom i retard metodom: „Možeš li lancem vezati Vlašiće/i razdriješiti spone Orionu,/u pravo vrijeme izvesti Danicu,/vodit’ Medvjeda s njegovim mladima?“ Pitanje je toliko glupo da ga je dovoljno ponoviti, ne treba komentara. Ovo je moj osobni favorit: „Tko je mudrost darovao ibisu,/tko li je pamet ulio u pijetla?“ To Jahve svemogući pita čovjeka kojemu je sve živo pomrlo i zasut prištevima ćubi u šatoru okružen pokvarenjacima koji mu predbacuju što je bio uspješniji od njih (s jedne strane), ne birajući sredstva kada je bogaćenje u pitanju (s druge strane). Mi smo u situaciji da možemo odgovoriti Jahveu: nitko nije pamet ulio u pijetla, pa ni on – zaboravilo se. Hajde što se to zaboravilo, no bilo bi dobro da se pamet ulila u čovjeka pa da ne moramo čitati o nevinom Jobu. (Ili nemotiviranom Jagu.)
Ovaj tekst očiti je blockbuster davnih vremena. Nešto kao „Ben Hur“ u Dvadesetom stoljeću. Izvan svake biblicističke ambicije, ovako zdravorazumski, moguće je osjetiti nekoliko nakana, kao da se nekoliko autora okušavalo na izvornom tekstu. Ili se radilo o jednom autoru, ali ne pretjerano kompozicijski talentiranom. Tekst je možda izvorno imao nakanu davanja ekonomske i moralne kritike iz baze, pa se stoga Jobu zamjera ovo gulikožno ponašanje. No kako je vlastodršcima bila potrebna sve jasnija slika Boga, krenulo se s postprodukcijskim zahvatima, pa se čak nekom onodobnom Perkoviću povjerilo pisanje Jahvina monologa. A ovaj, nesuptilan do krajnjih granica, ispisuje retke o pijetlovoj pameti i grmi k’o pravi Thompson na Maksimiru, obavijen jeftinim dimnim zavjesama – scene su to tako autentičnog trasha koje bi postidjele i Boru Leeja, odnosno Borisa Ivkovića, autora filmova „Bore Lee: Čuvaj se sinske ruke“ i „Smrtonosne igre“. Bog grmi i sijeva, a riječi koje čitatelj čita – na stranu sad ova moć munje – može izgovarati samo neko biće niže od čovjeka na hijerarhijskoj ljestvici bića, netko slabije inteligentan. Shvaćate u tom trenutku da ništa nije slučajno, nikakva patnja da nije nezamisliva, ako je direktor svemira ovakva tašta, samodopadna, tupa životinja poput Jahvea iz „Knjige o Jobu“, kojeg pali aplauz i samo aplauz i opet aplauz. On se iz stiha u stih šeta ovamo, onamo, ne po poznatom svemiru, nego onako kako mu što na neki senilni način padne na pamet, pojavljuje se ili: a) star i nenadahnut, b) kao degenerik i zapravo može izazvati samo strah, odnosno nimalo sveto užasavanje. Platon je u „Timeju“ napisao da je tvorac ovog svijeta niži demijurg. Evo ga u „Knjizi o Jobu“, kesi nam se krezubih usta i šepuri kao paun bez perja, s nekom kvrgavom grabovom granom u šaketinama, tendencijski spreman njome odvaliti bilo koga po glavi. Onako kako je Satanu prepustio Joba gore u Leszekovom baru. Rene Girard o Jobu piše kao o „žrtvenom jarcu“. Girarda, briljantnog autora, često jede osnovna ideja njegova djela. Pa je onda umeće gdje god vidi rupu, k’o Zmaj Jova Jovanović onomad kad je rekao: „Gde vidiš rupu, ti drvo posadi.“ Job nije izabran kao izuzetan, nego je izopćen kao lakom, nezajažljiv, nenasitan. On je prepoduzetan. On je zapravo tako nalik junacima naših dana, poduzetnicima-spasiteljima nacije, a u suštini smradovima. Moguće je da se u jednom trenutku prepoznalo prevratnički potencijal takvog opisa njegova stradanja i onda krenulo peglati tekst, dopisivati Jahvine riječi, mijenjati intonacije, naglaske, dopisivati koještarije o ibisima i Danicama i svemirima kojima se – znamo kako (ne)vješto – upravlja. Onda se istaklo kao glavna vrlina ono hvaljenje Boga, koje je Bog glavom, bradom i grabovim štapom podvukao kao temeljnu vrijednost za nas puzava ljudska bića. No normalan čitatelj ostaje paf nakon čitanja ovog neuravnoteženog klasika. Jobu je očito u zbilji propao posao pa je smanjio doživljaj – ovdje se radi o djelu koje uprizoruje prve dane nastajanja velikih firmi – i onda se nanovo obogatio, digao se jer je bio u dobrim odnosima s centrima moći, npr. Ili jer je jednostavno bio neuništiv, kao megaštakor prvobitne akumulacije kapitala. Moguće je Joba čitati i kao prikaz užasa svijeta u kojemu živimo, a ovakav maloumni, sebelizajući Jahve dobar je prikaz slijeposti prirode u temelju koje je usađena tzv. svijest. To bi bilo realistično čitanje. No eto, Platon, kao da je bio najbliže. I Van Gogh, znatno optimističnije, oprostivije, pomirljivije, u pismima bratu, kada sve ovo okarakterizira kao skicu. Možda skicu majstora, ali ipak samo skicu. Niži demijurg igra video igricu. Ili gnosticizam, gdje se ističe kako je stvaratelj ovakvog svijeta neka nakaza iz svijeta duhova, netko kome se mora pokazati figu.