Jago, jedna apologija?

J

Neviđeno ocrnjen lik. Bilo za ovo razloga ili ne, u njegovoj je recepciji – barem u nas – obilato sudjelovala i neadekvatnost prijevoda djela. Barem do ovog zadnjeg – nepravedno ocrnjenog – Marasovog. Prikazuje ga se kako iz puke sklonosti činjenju opačina upropaštava čestitog ili kako se češće kaže „plemenitog“ ratnika Othella, Maura, prema kojemu osjeća ljubomoru „naprosto“. No pročitamo li Shakespearea u originalu i sad napokon prijevodu Mate Marasa, slika se mijenja. U Bogdanovićevu prijevodu se spočetka ne da nazrijeti realni smjer drame, jer on stih „O, sir, content you;/I follow him to serve my turn upon him…“ prevodi s „Nemajte brige; ja mu služim tek/Za svoju korist.“ Mate Maras vjerniji je originalu i kaže da je Jago rekao: „Oh, Gospodine, budite bez brige./Ja mu služim da mu vratim milo za drago“, što je kudikamo bliže izvorniku, odnosno prenosi njegovu semantiku, za razliku od ovog Bogdanovićevog prijevoda. Vladimir Gerić još je udaljeniji od izvornog smisla Jagine opaske, pa on u svom (hvaljenom) prijevodu piše da je Jago rekao: „Polako, dragoviću./Da, služit ću mu, ali da ga iskoristim.“ Što je pomutilo razum ove dvojice starih i značajnih prevoditelja? Romantičarska recepcija Jage kao suštinski pokvarena čovjeka? Doživljaj samog Shakespearea kao tako velikoga da mora biti mutan i u prijevodu? Pa su potrebne horde svećenika za istumačivanje njegovih istinskih nakana? Ili jednostavno, kao što Zdravko Malić kaže za Jana Kotta, desetljećima slavljena kao the šekspirologa, jednostavno nisu dobro znali engleski? 

Za razliku od ostalih likova, uglavnom posvećenih izgovaranju protokolarnih besmislica, Jago se nekim svojim izjavama nameće kao jedini čovjek s kojim bi vrijedilo popričati. U prijevodu Vladimira Gerića Jago, isproviciran Rodrigovim patetičnim izjavama (koje su ekstremno izvedena stoička filozofija, čak skoro pa Schopenhauer ili Cioran, jer ovaj mudruje u stilu „ako nam je smrt liječnik, onda nam je propisano umrijeti“), kaže: „E, jesi glup! Ja promatram ovaj svijet četiri puta sedam godina i otkako znam razliku između koristi i štete, nikad nisam sreo čovjeka koji bi znao voljeti sama sebe. Prije nego što bih rekao da će se utopiti zbog ljubavi prema nekoj droci, zamijenio bih svoju ljudsku narav pavijanskom.“ Bogdanović „drocu“ prevodi kao „guščicu“, a Maras se nakon ove Gerićeve odrešitosti vraća „gusci“. Shakespeare pak piše: „ I/would drown myself for the love of a guinea-hen, I/would change my humanity with a baboon.“ Radi se, dakle, o biserci, iz reda kokoški, pretpostavljam gluplje kokoši od same kokoši, odnosno (pretpostavljam) u Shakespeareovo vrijeme na glasu po blesavosti. Sjetim se odmah onog Jahveovog čuvenog pitanja iz „Knjige o Jobu“, tko je pamet stavio u pijetla… No sljedeći Jagin iskaz naglašeno je humanistički, čak moderan, mislim da se s Jagom ostali likovi u ovom trenutku (dok izgovara ove riječi) ne mogu usporediti, nisu mu ni do koljena, jedino je ON mogao izazvati onakav cirkus poslije, on je jedini čitao Montaignea među svim likovima „Othella“, ostali su u tom smislu nebitni, jer Jago se ovome nije sam dosjetio, ovo je čisti Montaigne: (Gerić, jer ga je prevodio kao da se radi o američkom piscu koji je bio u Španjolskoj s Hemingwayem; Shakespeare ovdje psuje, reže kao na pladnju) „Krepost! Klinac, a ne krepost! Na nama je samima da budemo ovakvi ili onakvi. Naša su tijela vrt, u kojemu je vrtlar naša želja, pa ako želimo uzgajati koprivu, ili sijati salatu, rediti velenduh, ili plijeviti majčinu dušicu, ispuniti ga jednom vrstom biljaka, ili ga prošarati mnogima, ili ga ostaviti neobrađenim, od lijenosti, ili ga marljivo gnojiti, marljivost i budan nadzor nad njim počiva na našoj želji. Da na vagi našeg života zdjelica razuma nije protuteža zdjelici naše čulnosti, krv i izopačenost naše naravi dovele bi nas do najbesmislenijih zaključaka: ali mi baš radi toga imamo razum da ohladi naše pomahnitale osjećaje, naše putene nagone i naše raspojasane žudnje, a to što ti nazivaš ljubavlju, samo je kalem ili izdanak.“ Othello, da mu date 55 činova, nema šanse da se ovako spusti u bazu i izvede seriju inteligentnih i uporabljivih zaključaka –  to Jagu ne čini nevinijim nego što jeste, ali je svakako zanimljiviji partner za razgovor nego lakovjerni, plitki, vlasti pokorni Othello. 

Jago je svakako neviđeno ambiciozan. Shakespeare očito kroz odabir Maura kao karijeristički uspješnog glavnog lika, pokazuje prevratnička vremena humanizma i renesanse. A Jago očito smatra da je on nešto kao crnac iz „Čiča Tomine kolibe“, netko kojim se poredak služi ne bi li dokazao svoju čistoću. Ova bi vremena pokazala svoju „prevratničkost“ tek kada bi dala šansu njemu, sposobnijem i inteligentnijem od Othella. K tome, ovaj mu je imao aferu sa ženom – navodno. Gdje ćeš više? Othello je bio s ekipom u saboru, na sastancima gdje su „dečki“ jedni drugima dijelili vlastitu slavu. Bio je živa dosada s mačem u ruci. Bio je od onih „ili po njegovom ili nikako“, ako se ovo „po njegovom“ nije kosilo s vlastodrščevim nakanama. Ali, zašto je Jago takav kakav je? Shakespeare kaže da je on takav prema Othellu jer mu je ovaj, kratko i jasno, jebao ženu. „Maura mrzim (Maras),/i misli se javno da je među mojim plahtama/moju dužnost obavljao – ne znam je li to istina – svejedno, zbog puke sumnje takve vrste,/učinit ću kao da je sigurno…“ Bogdanović kaže: „Na crnca mrzim (to je vrijeme prije političke korektnosti, danas bi mu izbacili tog „crnca“, natjerali bi ga da se drži originala); raznosi se glas/Da moju on je službu vršio/U mojoj postelji.“ Gerić: „Mrzim crnca:/govorka se da on između mojih plahta/obavlja moj posao…“ Shakespeare je napisao: „I hate the Moor:/And it is thought abroad, that ‘twixt my sheets/He has done my office…“ Evo kako se Jagu opisuje u Matičinom izdanju iz 1976., imamo čak i naslov: „Nemotivirana zloća i Otelov ljubomor“. Predgovor je pisao (i izdanje priredio) Mladen Engelsfeld. Rečenicu „Rymer poteže, iako posredno, i pitanje Jagovih motiva i Otelova ljubomora, pitanje koje otada zadaje muke kriticima“ smatram naprosto genijalnom. Premda Jago na 3 mjesta u drami zastenje kako mu je Maur spolno općio sa ženom. No citirani Rymer barem dobro opisuje Othella: „Otelo ničim ne pokazuje da je vojničkog kova, već poput dosadne, lijene i pitome guske zinutim ustima čeka na bilo kakvu jadnu insinuaciju, trudeći se da bude ljubomoran; pa se hvata za svaku nabačenu sumnju.“ No iz domaćeg iskustva govoreći, ratnici su upravo takvi kakav je Rymerov „Otelo“: lijeni, dosadni, dokoni, zaludni i – barem ovi naši – skupi u vražju mater, kao da su u najmanju ruku Mercedes lično! Coleridge, pak, smatra, da Jagom dominira strah od prezira, nekakav proto-adlerovski kompleks manje vrijednosti. No i on – džaba pamet, škole i pjesnička slava – smatra da Jago samo traži „motiv za nemotiviranu zloću.“ Engelsfeld piše: „Neki taj izričaj tumače ovako: za svoju mržnju prema Otelu Jago nema pravih motiva – poput osvete, ljubomora ili osujećene ambicije – pa onda traga za motivima svoje mržnje; njegova je mržnja stoga nemotivirana, izvire iz njegove ljubavi prema zlu ili iz njegove zle naravi.“ Tek Kenneth Muir razmišlja da je moguće Jaginu zloću objasniti sumnjom da je „taj požudni crnac jašio i u mom sedlu“. Enelsfeld ovu kap zdravog razuma odbacuje i vraća se nemotiviranosti tolikog pogona pokrenutog za izazivanje Othellovih patnji. 

Meni omiljeni pjesnik, „najinteligentniji čovjek na kugli zemaljskoj“ (Josif Brodsky) W. H. Auden kaže kako je Jago jedini u cijeloj drami sposoban činiti akcije – on je, da dodam, jedini koji živi po mjerilima novog čovještva nadolazećeg humanizma – dočim svi ostali očituju samo vladanje. Auden Jagu opisuje kao „znanstvenika modernog vremena koji vrši eksperimente.“ No i Auden pretjeruje kada kaže da Jago u svemu uspijeva, pa i u perverznoj želji da za svoje čini bude kažnjen. Jago je, ipak, na kraju drame pokušao umaći. Radi se o pjesničkom pretjerivanju. Kao što se kod svih interpreta radi o nekom komotnom gomilanju pridjeva, preuzetu iz opisa vraga, ili neke općenite karakterizacije zla. Čitatelj ima dojam da se tumači Othella i Jage nisu pretrgli od tumačenja, nego od podsjećanja sakupljenog znanja na temu za koju se pokazuje da uopće nije tema djela. Jago nije nemotivirani zlikovac. On se na početku drame pojavljuje s rogovljem, a ima samo jednu ambiciju – ukrasiti Othellovu glavu uvjerenjem da se ondje gore nalaze rogovi kapitalci, nešto čime će plemeniti Maur zapinjati za oblake. Ne znam je li moguće navođenjem propusta u interpretaciji umanjiti nečiju „zlikovnost“, svesti je na ono što ona jest (osvetoljubivi magarac je on), no Jagu kao da nisu kužili. On se osjećao potlačenim u jednom naglašeno hijerarhijskom ustroju svijeta i nije smatrao pravednim napredovanje čovjeka koji se nije libio kršiti pravila svijeta kojima se koristio za napredovanje, dapače, na koja se oštro pozivao. Po Jagi, Othello nije imao što tražiti u njegovom krevetu i na zapovjedničkom mjestu – istovremeno. Iz Jagine perspektive, sve što je Othello kasnije napravio čini čovjek koji nije upadao ljudima u postelje, no Shakespeare – a ovo je jedna od rijetkih Othellovih osobina kojima bi se htjeli okititi ratnici – njega odmah na početku prikazuje i kao jebača na entu. Jedno je sigurno: izjednačavanje Jage sa Sotonom teško je pretjerivanje, moguće jedino ako djelo čitamo napreskokce, previđajući Jaginu inteligenciju, povrijeđenost, jasno isticanje glavnog motiva – osvetu iz ljubomore. Interpreti pišu o zlu iz idealističke filozofije, a ne čovjeku, koji je „svašta“. Shakespeare (dobro jutro!) je bio veliki majstor ulančavanja osnovnog motiva svake svoje drame. On možda jest gubio likove – pa mu netko ode po nešto u drugom činu i više se ne vrati – ali kada je motivski trebalo natkriliti djelo, nije mu bilo premca. Kao kišobran iznad cijelog „Othella“ stoje dvije ljubomore, a on je svoju dijabolički vješto podijelio s čovjekom kojemu je, ne baš usput, zavidio na karijeri. Osujećeni karijerizam tek je jedna od sila koje su ga pokretale, što ga čini modernim, skoro pa suvremenim. Shakespeare nije slučajno svoje vlastito iskustvo čitanja Montaignea dodijelo baš Jagi: nije se Othello pozivao na kreativno korištenje vlastitih resursa, on rijetko u drami prebacuje nivo tupog čuđenja događajima, a na lasku je neviđeno slab. Da ne govorimo kako ženu ubija na temelju neutemeljene spletke – jer to ruši njegovu „sliku“ svijeta. Jago se stalno mijenja, kreće, napreduje (o kakvom se god smjeru radilo), on je kao pokretna vrpca, kao film, dok je Othello zaustavljena željena slika, koja kada biva ugroženom, završava uništena od strane samog modela sa slike. Narušena je njegova slika svijeta, utoliko gore po nju, bacit ću je u plamen. U okviru ove najmučnije Shakespeareove drame, jedini lik čije je motive (bez obzira na osudu) moguće shvatiti iz ljudske dimenzije, jest tobože sotonistički Jago, čovjek od glave do pete, kolega iz kafića, brat. Njegovo je batrganje tako ljudsko. Čak i pokušaj njegova bijega je smiješan. On gotovo da je lik iz komedije, a ne tragedije, nekakve komedije koja je izgubila smjer, čiji se kompas pokvario. Lik iz komedije u tragediji čini zločine. Dao sam mu njen rupčić – ups!, povjerovao je. Naslutio sam mu da mu nije vjerna – ups!, udavio ju je kao mačića. On se kreće, a u tragediji je snaga sudbine tako jaka da su svi nepomični – oni čekaju da se na njih sruči nebo. A Jago, nevjerni Jago se mrda. Chaplinovski lik u gostima kod Bergmana. Komični lik među tragičarima završi na galgama. Ubiju ga ovi što se stalno žale na težinu života. To što si sposoban, a iz komedije si, ne znači da ćeš u tragediji dobiti mjesto kakvo zaslužuješ. Pa je njegovo stradavanje logična posljedica boravka u strukturi koja nije „njegova“ – Othellov svijet njemu je plastičan, umjetan, on ne kuži pravila, ne shvaća da su karte unaprijed podijeljene i – kreće po svoju porciju nesreće, izazivajući kaos već pukom svojom pojavom.

Autor

Dario Grgić

Kategorije

Objave