Bog u spinoze i u Mulla Ṣadre

O Bogu filozofâ i Bogu objave

U Spinozinoj Etici kao cjelovitome filozofijskome nauku kao ključni pojam ispostavlja se sućina (substancija). Na isti način ključni pojam Mullā Ṣadrine Uzvišene mudrosti jest ono biti (tj. bitak). A kad se ta dva pojma usporede – kad se usporedi kako Spinoza definira sućinu, i kako Mullā Ṣadrā definira bitak – moći će se raspoznati sličnost, koja može biti podloga i usporedbi Spinozine i Mullā Ṣadrine filozofije.

Spinoza sućinu [substantia] – u Definiciji III. – određuje kao ”ono što jest u sebi i što se poima sobom: to je ono pojam čega ne potrebuje pojam nečega drugoga, iz čega bi se morao tvoriti“¹. Slično tomu Mullā Ṣadrā kaže za bitak: ”[…] bitak […] nema roda niti posebnosti pa nema ni određenja […], od bitka nema ničega što bi bilo poznatije; stoga onaj tko bi htio bitak objasniti uz pomoć stvarî kao da su one očitije od njega beskrajno griješi.“²

Prva Spinozina Definicija (kojom Etika započinje) odnosi se na ono što naziva causa sui, to jest uzrok sâma sebe. A to je ”ono bît [essentia] čega uključuje postojanje [existentia], odnosno ono narav čega se ne može pojmiti drukčije do li kao postojeća“³. I opet u Mullā Ṣadre možemo naći paralelu; to je ono što on (slijedeći tradiciju filozofije u islamu, prvenstveno Avicennu) naziva Nužnim bitkom. ”Postojanje – kaže on – u stvarnosti nužno je uvijek samo postojanje nečega, ili pak postojanje kao takovo. Drugo [to jest postojanje kao takovo] jest poput bitka koji nema uzroka […]“⁴, a bitak što nema uzroka jest Nužni bitak, koji je uzrok sebe sâma i temeljni uzrok svega što biva u vidu sućih. Da je Mullā Ṣadrin Nužni bitak zapravo isto što i Spinozina sućina, svjedoči ovaj Spinozin iskaz: ”Budući da već naravi sućine […] pripada postojanje [existere], njezino određenje mora uključivati nužno postojanje [necessariam existentiam], te se prema tomu iz samog njezina određenja mora zaključiti o njezinu postojanju.“⁵ Čemu dodaje da je već pokazano da iz određenja sućine ne može slijediti postojanje više sućinâ, to jest da je sućina jedna (baš kao što je Nužni bitak jedan).

U Definciji V. Spinoza određuje što je modus [modus]: to su ”stanja sućine [substantiae affectiones], odnosno ono što jest u čemu drugomu po čemu se tek poima“. Ono što su za Spinozu stanja sućine, za Mullā Ṣadru su stupnjevi bitka. Pri tomu, kao što Spinoza (u Definiciji VI.) kaže ”pod Bogom razumijem na svaki način beskonačno biće, to jest sućinu koja se sastoji iz beskonačnih priroka od kojih svaki izražava vječnu i beskonačnu bît“⁶, za Mullā Ṣadru je ”svakom od mogućih bića podaren sjaj Njegova sopstva sukladno bitku mogućeg bića“⁷. Stoga, po njemu, ”postojeća sopstva jesu stupnjevi očitovanja Njega sâmoga i odsjaji Njegove veličajnosti i ljeposti“⁸. Po sebi kontingentna, kao očitovanja Nužnoga bitka súćâ bivaju nužna kaže on. Jer ”i ta moguća bića isto se tako nužno ostvaruju zahvaljujući Njemu uzvišenome, jer njihovi bítci jesu veza s izljevom Njegova bitka […] te kao što bitak posjeduju po drugome koji im je stvaratelj i podaritelj bitka, tako im ta nužnost pripada po odnosu s tim drugim“⁹. Dakle, kao što Spinoza strogo razlikuje beskonačnu sućinu i njezine konačne moduse, no svejedno dokazuje imanenciju beskonačne sućine u svakom njezinu konačnom modusu, tako i Mullā Ṣadrā vidi imanenciju Nužnoga bitka u svim sućima, koja su stupnjevi očitovanja Nužnoga bitka, odnosno bitak kojih jest izljev Nužnoga bitka. Kao što je za Spinozu ”Bog nutarnji i neprolazni uzrok svih stvari“ (E I., Poučak 18.), tako je to isto Nužni bitak (tj. Bog) za Mullā Ṣadru.

Mullā Ṣadrā kaže da je – po tomu što biva zajednički različitim sućima (koja se razlikuju po štostvu) – bitak sličan prvotnim tvarima (tj. elementima), koje mogu imati različita stanja. (Upravo kao što za Spinozu sućina ima različita stanja). Bitak se, kaže Mullā Ṣadrā, pridjeva višeznačno: ”[…] mislim na to [da se pririče] po dostojanstvu, po prvotnosti, po jakosti. […] Bitak koji nema uzroka dostojanstveniji je od drugih, i po naravi prethodi svim bićima. […] Isto tako [od tvari] odvojen bitak veće je jakosti od tvarnoga, a osobito od tvari što prima [oblik]¹⁰ bitak koje je krajnje nejak…“ ¹¹Drugim riječima, bitak koji jest jedan (štoviše, kako će se vidjeti, on je isto i u slučaju Nužnoga bitka i u slučaju uzrokovanog bitka sućih) očituje se u raznim vidovima (u raznim stanjima). Poput Spinozinih modusa sućine, to jest njezinih stanja, bitak u raznim vrstama sućih biva razvidan u svojim raznim stanjima, to jest – kako Mullā Ṣadrā kaže – raznim stupnjevima. (Stupnjevi bitka su stupnjevi bitka što se iz Nužnoga bitka ‘izlijeva’ – tj. emanira – u sva suća koja postoje).

Dakle temeljna sličnost Spinozine i Mullā Ṣadrine ontologije koju se može vidjeti jest u istovjetnosti Spinozine sućine i Mullā Ṣadrinog bitka, te u tomu da Spinozina sućina i Mullā Ṣadrin bitak predstavljaju cjelinu svega što jest odnosno svega što biva. (Ono što jest ono je nenastalo i nepropadajuće, ono što je causa sui, tj. Nužni bitak; ono što biva jesu sva súćâ, koja su Spinozina stanja sućine, odnosno Mullā Ṣadrini stupnjevi bitka). U toj cjelini svega što jest, odnosno svega što biva, raspoznaju se pojedinačna súćâ u koja se oposebljuje i Spinozina sućina i Mullā Ṣadrin bitak. A to oposebljivanje Spinoza i Mullā Ṣadrā vide na sličan (a u bitnome isti) način. Spinozina sućina se oposebljuje u vidu prirokâ (attributum), koji su ”ono što um zamjećuje od sućine“ (Definicija IV.); Mullā Ṣadrin se bitak oposebljuje u štostvima, za koja on kaže da su bîti sućih u koja se bitak kao takav oposebio, koja štostva u tako oposebljenom bitku razviđa um; pri tomu se stupnjevi bitka razlikuju s obzirom na ‘dostojanstvo’ odnosno ‘jakost’ (srazmjerne blizini ili udaljenosti od izvorišta u Nužnome bitku). Ni za jednoga ni za drugoga ono što Spinoza naziva ‘atributom’ (tj. prirokom ili svojstvom) a što je za Mullā Ṣadru ‘štostvo’, nema istinski ontologički status; za Spinozu je prirok, odnosno svojstvo, ono što um dohvaća od sućine, a za Mullā Ṣadru štostvo nije drugo do li ‘proizvod’ razviđajućeg uma. On izrijekom kaže da ga je Bog ”izveo na pravi put“ ”pokazavši mu“ da je bitak ”temeljna jestina“, a štostvo da je ”izraz bitka u postojećim oblicima“¹² Da je za njega štostvo proizvod uma očito je po iskazu: ”Opis štostva kao bitka stvar je uma; nije kao opis podmeta uz pomoć prigodaka što opstoje po podmetu. […] Ukratko, razdvojenost štostva od bitka i shvaćanje bitka kao njegova svojstva stvar je uma, postoji samo u duhu a ne i izvan njega. […] No u naravi je uma da štostvo uzima sâmo…”¹³ Nešto dalje on kaže skoro doslovce isto što Spinoza kaže za odnos sućine i priroka [substantia-e i attributum-a]; podsjećajući na to da mislilac koji govori o prvenstvu bitka spram štostva, u pogledu zbiljnosti, hoće reći, kaže Mullā Ṣadrā, da je ”štostvo ono što se od njega [tj. bitka, D. B.] poima“¹⁴.

S osloncem na svoju ontologiju Mullā Ṣadrā je razvio i nauk o ”sućinskom kretanju“, to jest teoriju o tomu da promjene sućih (koje, primjerice, Aristotel – a za njim i svi  njegovi nasljedovatelji u arapsko-islamskoj filozofiji – vidi kao promjene onoga što se sućini prigođuje, pri čemu sućina ostaje nepromijenjena) predstavljaju promjene u sâmoj sućini. Sažeto rečeno, promjene doživljuje sâma sućina, i to – da se poslužimo Spinozinom terminologijom –  u vidu svojih novih modusa i priroka; prevedeno u Mullā Ṣadrinu terminologiju, u vidu novih razina odnosno stupnjeva bitka. (Pritom promijenjena sućina nužno ima i promijenjene prigodke). Utoliko se i Mullā Ṣadrin nauk o promjeni sućine može vidjeti kao još jedan primjer koji ukazuje na sličnost njegove i Spinozine ontologije.

***

Iz svega rečenoga može se zaključiti o bitnoj sličnosti Spinozine i Mullā Ṣadrine ontologije. No treba nešto reći i o razlikama. Spinozin iskaz ”Bog, odnosno priroda” (Deus sive natura) razlikuje se od Mullā Ṣadrina viđenja. Cjelina svega za Spinozu je – kako naglašuje O. Žunec – ”sustav koji nema nikakva uzroka izvan sebe“¹⁵, što znači da svijet, ”budući da nema nikakva uzroka izvan sebe, nema i ne može imati ni nikakvu svrhu izvan sebe već je sâm sebi svrha“¹⁶. Tomu nasuprot Mullā Ṣadrā svrhu svijeta vidi u onome što naziva ”Povratkom“, to jest u povratku izvorištu svega što biva u svijetu – u povratku Prvome počelu, koje jest Nužni bitak, to jest Bog. U tomu smislu ”četvrto duhovno putovanje“ Uzvišene mudrosti – koje je posvećeno nauku o duši i eshatologiji – predstavlja svojevrsni shematski prikaz dinamike Mullā Ṣadrine ontologike: bitak je jedan i on se iz svoga počela, koje jest Nužni bitak (odnosno Bog), ‘izlijeva’ u svijet na sve razine (u sve moguće svoje moduse), od najviše do najniže. Teorija o ‘sućinskom kretanju’ kojim se bitak – to jest njegovi vidovi – uspinje s niže razine u višu razinu bitka, djeluje kao svojevrsno obrtanje ‘izlijevanja’ bitka u njegovo ‘uzlaženje’, koje je povratak izvorištu; bitak ima Početak (emanaciju iz Nužnoga bitka) i Povratak tomu Početku (u vidu uskrišenja u božanskome svijetu). Tomu nasuprot dinamika Spinozine ontologike ima vid kružnoga kretanja, jer ono što on naziva sućinom, budući da nema uzroka izvan sebe, ima vid kružnoga kretanja. 

Ipak, moglo bi se reći da je razlika između Spinozina i Mullā Ṣadrine ontologije više akcidentalne no esencijalne naravi. Naime, Spinoza kaže da ”sve što jest, jest u Bogu“, a kazavši da ”u bitku nema ničega osim Božjega sopstva“ Mullā Ṣadrā na drukčiji način kaže nešto slično, jer reći da sve jest u Bogu znači sve prepoznati u Bogu, a kazati da u bitku nema ničega osim Božjega sopstva znači Boga prepoznati u svemu. Razlike, međutim, ipak ima. Za Spinozu svijet nije odvojen od Boga; za Mullā Ṣadru svijet jest odvojen od Boga (o čemu govori njegov nauk o emanaciji bitka iz Nužnoga bitka u bitak sućih u svijetu). Možda bi, međutim, točnije bilo reći da se po Mullā Ṣadri Bog ‘izlijevanjem bitka’ iz sebe otuđuje od sebe onakovog kakav jest nego da je (posvema) odvojen od svijeta: Nužni se bitak ‘izlijevanjem’ otuđuje od sebe u kontigentni bitak sućih što tvore svijet, podarujući im tim izlijevanjem nužnost postojanja. Jedna osebujna Mullā Ṣadrina prispodoba, međutim, na određeni način ukazuje na to da on odvojenost svijeta od Boga ne vidi kao posvemašnju odvojenost, već – štoviše – kao osobitu cjelovitost. Ta prispodoba, stoji u kontekstu u kojem se kaže da je božanski svijet nevidljivi svijet, za razliku od ovoga svijeta koji je vidljiv, i u njoj se kaže: ”Taj [nevidljivi; op. D. B.] svijet jest svijet duhova, a ovaj svijet jest [svijet] tjelesninâ. I kao što duh jest nūtro tijela, tako drugi svijet jest nūtro ovoga svijeta.“¹⁷

Naravno, u Spinoze nema ‘ovoga svijeta’ i ‘drugoga svijeta’, postoji samo svijet, koji jest u sućini, koji jest priroda, odnosno Bog kao natura naturans. Za njega je sućina nužna jer je narav Boga (s kojim je sućina, kako smo vidjeli, poistovjećena) nužna. (”Iz nužnosti božanske naravi mora slijediti beskonačno mnogo na beskonačno mnogo načina“, kaže on u Poučku 16.; kurzivom istaknuo D. B.¹⁸); a pojedinačna, konačna sućâ nisu drugo do li oposebljenja te sućine koja je jedna, vječna i nužna; to jest ti su modusi natura naturata: ”Posebne stvari nisu drugo do li stanja Božjih priroka [attributorum], odnosno modusi kojima se Božji priroci na pouzdan i određen način izrazuju“ (E I., Poučak 25., Dodatak¹⁹). No, kako smo vidjeli, po Mullā Ṣadri i bitak (od Boga stvorenih) sućih, koji je u sebi kontingentan, kao postojeći biva nužan po svome stvoritelju, što se, u osnovi, može interpretirati upravo kao ‘izraz Božjih priroka’ (atributa, svojstava), koji priroci nisu drugo do li, kako kaže Spinoza, ”izraz vječne i beskonačne bîti“ (Definicija VI. u kojoj se određuje što se razumije pod Bogom). Prema tomu, za Spinozu sućina – koja je causa sui i koja je ”ono što jest u sebi“ – jest Bog, a sva pojedinačna suća, moglo bi se reći, jesu svojstva sućine. Za Mullā Ṣadru ‘ono što jest u sebi’ u punome smislu jest samo Nužni bitak, koji nema uzroka izvan sebe, koji je sâm sebi uzrok (kako se objašnjuje što Nužni bitak jest). To, zapravo, znači da Nužni bitak srednjovjekovnih islamskih filozofa jest ono isto što je za Spinozu causa sui. Konačna súćâ, koji su za Spinozu modusi (beskonačne) sućine, za Mullā Ṣadru su očitovanja Nužnoga bitka. I utoliko se može reći da je i u Spinoze i u Mullā Ṣadre status bitka pojedinačnih sućih ‘drugostupanjski’; u Spinoze njihov je bitak poput bitka svojstava (atributâ) sućine, kojih ne bi bilo da nije sućine, oni su natura naturata, a u Mullā Ṣadre ona imaju bitak tek kao emanacijski ‘porod’ Nužnoga bitka kao Prvoga počela, to jest kao Boga. Razlika je, moglo bi se reći, samo akcidentalna, to jest u nazivlju. Iz te bitne sličnosti proizlazi ne samo ključni ontologički već i epistemologički ‘položaj’ Boga. Spinoza to izrazuje u E I., Poučak 15., u kojem se kaže: ”Što god jest, jest u Bogu, i ništa bez Boga nije niti se može pojmiti“, objašnjujući to u Dokazu: ”Osim Boga nijedna sućina nije, niti se može pojmiti (prema Poučku 1.4), to jest (prema Definiciji III.) stvari koje jesu u sebi sobom se poimaju. Modusi pak (prema Definiciji V.) bez sućine niti mogu biti, niti se mogu pojmiti, zato što jesu u samoj božanskoj naravi, i samo se po njoj mogu pojmiti. Stoga ničega nema osim sućine i modusa (premda Aksiomu I.). Dakle ništa niti jest niti se može pojmiti bez Boga, što je i trebalo dokazati.“²⁰ Mullā Ṣadrā pak kaže da ”spoznaja bilo koje stvari nije drugo do li sagledanost te stvari u vidu u kojem je povezana s Nužnim bitkom“²¹, te je, prema tomu, ”jasno da predmeti zamjedbe petorih osjetila, kao i predmeti ostalih zamjedbenih [i spoznajnih] moći jesu očitovanja božanskoga sopstva“²². I u tomu ističe gnostike i teozofe: ”Gnostički mislioci i božanski mudraci  [tj. teozofi; op. D. B.] već su utvrdili i razjasnili da bitak svake stvari jest jestina njezina sopstva povezana s bitkom Jestinitog i Vječnog. A sud o postojanju stvarî i ono što je sukladno iskazu o njima jest vid njihova stvarnoga sopstva, povezanog i ovisnog o božanskome bitku.“²³ 

***

Ostaje razmotriti ključnu razliku između Spinozina i Mullā Ṣadrina filozofijskog nauka.Spinozi se, najčešće, pripisuje panteizam, pri čemu se poziva na iskaze kao što su ”Deus sive natura“ i ”sve što jest, jest u Bogu“. I zaista, tu je riječ o posvemašnjoj izjednačenosti Boga i prirode, odnosno Boga i svijeta, to jest riječ je o tomu da se jednojistoj stvari daju dva naziva. To, pak, nedvojbeno znači da u Spinoze Bog nije teologijski shvaćen, stoga što Bog po uobičajenome teologijskome shvaćanju transcendira svijet. Ako svijet – to jest ”sve što jest” – jest u Bogu, onda Bog nikako nije transcendentan. No ima i nauk koji se naziva panenteizam (panenteizam, pan-en-teizam). Taj je naziv skovao Karl Kraus upravo zato da bi Hegelove i Schellingove ideje o odnosu Boga i svijeta razlikovao od onoga što se smatralo Spinozinim panteizmom. Naziv panenteizam može obuhvaćati dvije dimenzije u odnosu Boga i svijeta. Jedan tip panenteizma jest nauk o prisuću Boga u svijetu, to jest o tomu da Bog prožima svijet stvorevinâ; druga moguća dimenzija panenteizma jest nauk o tomu da svijet jest u Bogu. Razlika između Mullā Ṣadre i Spinoze je u tomu što se u Mullā Ṣadre bitak koji je jedan ‘izlijeva’ (tj. emanira) iz Boga u svijet, iz Boga kao Nužnog bitka u bitak kontingentnih sućih što tvore svijet, dok u Spinoze različiti modusi sućine nisu ni na koji način ‘otuđeni’ od Boga kao (jedne i jedine) sućine: Bog i svijet jesu jedna ista sućina. Stoga je, usprkos sličnosti Spinozine i Mullā Ṣadrine ontologije, nemoguće zanemariti ontologičku razliku između Spinozina Boga i Mullā Ṣadrina Boga. Premda obojica vide jedan (u raznim se modusima očitujući) bitak, jedan od njih naučava da je bitak u kružnome kretanju uvijek isti, a drugi naučava da se bitak kreće hijerarhijski, ‘silazi’ i ‘uzlazi’ od Boga k Bogu. Utoliko je ontologički status Boga u te dvojice filozofa različit; u jednoga je Božji status jednak statusu cjeline svih sućih (koja sva jesu u njemu), a u drugoga je Božji status nesporno viši od statusa sućih. Za Spinozina Boga mora se reći da je Bog filozofa, dok Mullā Ṣadrin Bog nedvojbeno jest Bog objave (što on, gotovo na svakoj stranici, potvrđuje upotpunjujući svoju filozofijsku argumentaciju citatima iz Qur’āna, u dubokoj vjeri da na taj način nalazi neosporiv oslonac svojim filozofijskim argumentima).

1. Benedikt De Spinoza, Etika [latinski izvornik i hrvatski prijevod], Demetra, Zagreb 2000., str. 4.
2. Mullā Ṣadrā, Uzvišena mudrost, Demetra, Zagreb 2020., str. 13.
3. Etika, str. 4.
4. Uzvišena mudrost., str. 14. Kurzivom istaknuo D. B.
5. Etika, str.14. Kurzivom istaknuo D. B.
6. Ibid., str. 4. Kurzivom istaknuo D. B.
7. Uzvišena mudrost, str. 83.
8. Ibid., str. 86.
9. Ibid., str. 95.
10. To jest od prvotne tvari koja još nije uobličena u neku stvar, odnosno u neko suće.
11. Uzvišena mudrost., str. 16.
12. Usp. Ibid., str. 27. Kurzivom istaknuo D. B.
13. Ibid., str. 31.-32. Kurzivom istaknuo D. B.
14. Ibid., str. 71. Kruzivom istaknuo D. B.
15. Žunecov pogovor Spinozinoj Etici, str. 508.
16. Isto mjesto.
17. Uzvišena mudrost, str. 506.
18. Etika, str. 32. Kurzivom istaknuo D. B.
19. Ibid., str. 46.
20. Ibid., str. 24. Kurzivom istaknuo D. B.
21. Uzvišena mudrost., str. 86.
22. Ibid., str. 87.
23. Ibid., str. 86.