Vi ne znate kako je lijepa motika. Ne možete znati, vi stanovnici grada, kako motika može biti lijepa. Jednostavna seoska motika, prava motika u rukama seljaka, zbiljska motika naslonjena na kameni zid, pokraj seljakovih vrata. Komad drva udjenut u komad željeza. Skroman komad drva, jednostavna motka tvrdog, snažnog, čestitog drva. Komad drva tek izdjeljanog, otesanog, izravnatog, naoštrenog oštricom sjekire. Neizglađenog, nelakiranog, nepoliranog: ruke kopača, njegove ogrubjele, izborane, otvrdnule, okorjele ruke mu daju, iz dana u dan, blistavilo starine, sjaj rada, koji pobjeđuje prljavštinu znoja i puti. ......

Iako u to vrijeme još nije bio doktor, Alberto Rego to je odlučio postati još kad je s nepunih pet godina – "koje čudo od djeteta!" – krenuo, sa zavidnom ozbiljnošću i ustrajnošću, u osnovnu školu. Predodređenost za doktorat obavijala je svojim oštrim svjetlom to neokaljano djetence od najranijeg doba. Jedna starinska fotografija uglednika u dobi od devet godina, koja ga prikazuje s rukom naslonjenom na stup drvene verande i zadubljenim licem predsjednika razreda, jasno obznanjuje da taj dječak čeka još samo malo brade i katedru. ......