Na Wordswortha je utrošeno više kritičke snage nego na bilo kojeg drugog modernog pjesnika. A ipak, toliko je očito da ništa ni približno posljednjoj riječi o njemu još nije izrečeno!
Za to nije kriv nitko drugi do on sam. Njegovo je djelo poput raznolikih dojmova, tromih polutjelesnih misli, monotonih neprivlačnih stvari, zajedno sa zanosnim mislima i božanstvenim i očaravajućim stvarima, kojih svatko od nas može postati svjestan tijekom dugog iscrpljujućeg pješačenja gradićem ili selom.
Postoji nešto tvrdo i žilavo, hladno i egocentrično u srži tog čovjeka, nešto odijeljeno, samodostatno i kruto, nešto što smo se navikli zvati „nesuosjećajnim“, a zbog čega bi njegov susjed, kad bi začuo kako su se vrata njegove kućice zatvorila ili dvorišna vrata škljocnula, svaki put pomislio: „Evo, gospodin Wordsworth odlazi u šetnju. Neću mu danas smetati.“
Iako je bio duboko potresen Francuskom revolucijom – što je bio prirodan osjećaj pojačan, kao što nam je već pomalo dojadilo slušati, još prirodnijim osjećajem strastvene ljubavi za jednu mladu Francuskinju – potpuno je očito da je Wordsworth bio, po naravi i po instinktu, konzervativac.
Poznata Browningova optužba protiv njega eklatantno je nepravedna – postoji mnogo „pregršti srebra“ za izvući iz protivničkog tabora, a bogami i „traka za rešenje naših kaputa“! Doista, ljudi danas pate od nekog neobičnog skrupuloznog straha od toga da ne budu na strani Napretka i da budu zatečeni kako gaje staromodne moralne predrasude, toliko da mnogo plahih, dobrohotnih duša skriva svoju prirođenu bogobojaznu jednostavnost s tolikom zebnjom kao da se radi o anarhistovoj bombi.
Kao što za naše radikalističke živce postoji nešto iritantno u onome što nas se doima njegovom glupavom pobožnošću, zamornom moralnošću, iracionalnim optimizmom, našim se jednako napetim srednjovjekovno-reakcionarnim živcima njegov idealizam čini olakim, neproblematičnim, maglovitim, ispraznim, lišenim estetičke suptilnosti, lišenim onoga očajničkog „Vjerujem jer je nemoguće“ što nalazi toliko snažan odaziv u zakučastim i buntovnim dijelovima naše duše.
Ah, Browninže, Browninže, da je tvoja psihološka pronicavost bila malko prodornija, uvidio bi da zahvaljivanje Bogu na ostavštinama i nadzorništvima i pjesničkim laureatstvima nije jedino licemjerje na svijetu, i da pisanje crkvenih soneta i soneta koji zagovaraju smrtnu kaznu nisu jedina književna zlodjela.
U tvrdu jezgru najbolje Wordsworthove poezije moguće je prodrijeti ako se pobliže razmotri priroda njegove osobite priprostosti.
Mi imamo svoje „priproste“ pjesnike na obje strane Atlantika, poput A. E. Housmana i Roberta Frosta, no kako je samo sofisticirana, kako promišljena njihova neizvještačenost u usporedbi s Wordsworthovom u trenucima kad si on doista dâ oduška! Njemu je bilo prirođeno da bude spontano grandiozan i preopširan i retoričan, kao što mu je bilo prirođeno da iznalazi najzamršenije i metafizičke razloge za bivanje djetinjastim i zamornim; ali kad ga zapahne dašak duha, i kad se u njemu probudi ono osjećanje „u spokojstvu zapamćeno“, njegova je priprostost poput vode života što se slijeva s vječnih brežuljaka! Ona nije samo „prosta“, nego uzvišena, neizbježna, nepromjenjiva. Njezina čudesna jednostavnost je jednostavnost bogova prasvijeta koji razgovaraju jedni s drugima s vrhova planina, u tišini prije zore.
Da bi se dohvatila bit djela nekog velikog pjesnika, nužno je uzeti u razmatranje njegovu fizičku prirodu, njegov tipični značaj, njegovo uobičajeno bivstvo, neovisno o njegovu osobitom intelektu i imaginaciji.
Wordsworth je bio obdaren priličnim tjelesnim zdravljem i stamenošću. Bio je obdaren i prilično tvrdokornim, nepopustljivim, glomaznim značajem, koji se, poput oblaka s kojim uspoređuje svojeg starog skupljača pijavica, „ako uopće, pokreće čitav“.
Kako bi neurotični, domišljati, morbidno osjetljivi temperament s kojim smo danas i suviše dobro upoznati, kao osnovna tvar od koje je genij načinjen, kako bi ta živahna mušičavost mogla uvažiti teške prostodušne porive jednog tako normalnog, tako žilavog, tako nepomirljivo konzervativnog pjesnika kao što je Wordsworth?
Ali kao što moćni vjetrovi svijeta katkad proizvedu veličanstveniju glazbu kad svinu grane golema bora čije žile omataju podzemne stijene nego kad zatresu krošnje topola i vrba, tako kad Duh obuzme ovog čovjeka i njegova troma priroda zatitra pod njegovim dodirom, svjedoci smo nadahnuća koje nadilazi ljepotu što je može proizvesti bilo kakvo majstorstvo ili čak umjetnost; a vjetrovi i valovi i potoci odgovaraju na ono što im je srodno u nama samima.
Sve se u meni pobuni kad čujem nepromišljene klevete na račun navodnog Wordsworthovog „optimizma“. Koliko god napadi na njegovu zamornu staromodnu pobožnost mogli biti simpatični, ispada da je čovjek koji je smatrao patnju nečim dubljim i trajnijim od zadovoljstva pomalo mrk i strog optimist. Po toj bi se logici i Dantea moglo proglasiti optimistom! Ne znam ni za jednog pisca osim Hardyja koji nepopustljivije i neumoljivije upućuje na ono što bi se moglo nazvati „svijanjem ukrivo“ grana na stablu života, i na nepokolebljivo previjanje i trpljenje što povezuje živo i neživo u dugim porođajnim mukama svijeta.
Nažalost ili nasreću, Wordsworth je smatrao posao bivanja pjesnikom nečim znatno drukčijim od pisanja „zgodnih poganština“. Njegova je nakana bila poezijom izraziti jednu filozofiju ljudske sreće koja je nužno bila filozofija ljudskog trpljenja, i on je tu filozofiju svjesno utemeljio na čulima. Od čula su potjecale sve one sugestije i naslute što su ga tako često odvodile u ono područje, točnije, u onu dimenziju, u kojoj osjećamo prisutnost Nečega drugog, „nečega mnogo dublje utkanog“ što počiva „suviše duboko za suze“, suviše duboko za riječi, suviše duboko za razum.
Shelley je, ako se ne varam, rekao da kod Wordswortha čula misle. I to je istina. Ali ona ne samo da misle već postaju vjesnicima milosti u najokrutnijim trpljenjima duha. U tome je Wordsworth doista jedinstven među pjesnicima.
Kod Keatsa, zanosna i besmrtna dražest Prirode gdje „mladost blijedi i ko sablast mrije, gdje mislit znači imat pune zjene očaja, i bit pun bijede“ stoji u opreci s tragedijom ljudskog života, dok kod Wordswortha uvijek postoje jednostavnije, grublje, samotnije prisutnosti Prirode koje se, poput sjenke na kamenu pored puta, ili gavrana koji prelijeće preko planinskog klanca, ili vapaja kukavice što „narušava tišinu mora“, ili kvrgava trna nasred puste vrištine, ili vjetrom uzbibana busena trave na oronulom zidu, sjedinjuju s odbijanjem stoičkog srca da se makar za dlaku odrekne svoje nepokolebljivosti i neovisnosti pod udarcima nepovoljne sudbine.
Nema potrebe putovati u Lake District, gdje je Wordsworth rođen i gdje je živio, da bi se dohvatila bit njegova objavljenja. Mnoge su njegove najtipičnije pjesme napisane drugdje. Gdje se god lomi val ili puše vjetar, gdje god sunce izlazi ili zalazi, gdje se god drum uspinje uz gorje ka nepoznatom prostranstvu, gdje god mjesečina obasjava rad ljudskih ruku, gdje god u jarku pored ceste cvate drač, ili se dim diže iz ljudskog ognjišta, ili djevojka pjevuši dok obavlja posao, ili „čedo u majčinom skače krilu“, ili nas „neko polje, među mnogima jedno“ prisiljava da zastanemo budeći u nama tajanstveno nejasna sjećanja, prebiva duh Wordsworthove poezije.
Ono što on priopćuje dublje je od moći pitoresknog, pa čak i lijepog u uobičajenom smislu riječi. Ono na što njegova poezija neprestano smjera jesu ona nedokučiva osjećanja koja povremeno obuzmu svakog od nas i izdignu nas iz nas samih i iz naših jada, s maglovitim naslutama nečega u samom doživljaju života, onkraj sreće i zlosreće; i upravo je zbog toga on najbolji kad piše o vrlo starim i vrlo mladim osobama. Ono ka čemu on vječito stremi nije ništa drugo nego ono što je, u drugom mediju, glavna preokupacija Proustove zamršene proze: tajna života uhvaćena takoreći u letu usred naših najusputnijih, najslučajnijih i najneuhvatljivijih čulnih dojmova. Groznica svijeta, više od bilo kakve patnje ili gubitka, otupljuje našu nutarnju prijemčivost za ta rijetka osjećanja; i premda ona ne zahtijevaju nikakvu osobitu dokolicu i odriješenost od tereta i žege svakodnevice da bi ih se doživjelo u punini, izgleda da najprirodnije obuzimaju osobiti senzibilitet ženske mladosti i muške starosti.
Nema dvojbe da je Wordsworth najmoćnije elemente svojeg nadahnuća crpio – i to je nešto duboko povezano s njegovim osebujnim temperamentom – iz zadubljene prijemčivosti djevojaštva i u vanjski svijet zagledane kontemplativnosti vremešnih ljudi.
S druge strane, ni jedan drugi pjesnik nije tako dirljivo pisao o tragičnoj snazi majčinske ljubavi. Od uloge koju u njegovim pjesmama imaju „one što u mukama rađaju“ i žene s dojenčadi na grudima veća je samo ona mladih djevojaka i starih muškaraca; i u svim je tim slučajevima zamjetno da je prednost prirodno dana onome što bi se moglo nazvati pasivnim stanjem bića, na štetu bilo kojeg djelatnog stanja.
Oštroumne analitičke prirode, kao i one u čijem životu dominira estetički element, nikad neće biti spontano privučene Wordsworthom, jer se čitavo usmjerenje njegove poezije tiče onih jednostavnih ali neuhvatljivih i tajanstvenih senzacija koje nisu podložne analizi i koje su povezane s uobičajenim tokom svakodnevnog života.
Doista, moglo bi se reći da je stalna tema Wordsworthove poezije najteža od svih tema, a i najvažnija; posrijedi naime nije ništa drugo nego pokušaj da se pretoče u riječi ona nejasna osjećanja napola fizičke, napola mistične sreće koja nas sve obuzimaju u svakodnevnom životu, a dolaze od sasvim usputnih dojmova, no kad dođu odnose nas u neobične vidike nadnaravna ushićenja.
Čudesno je pritom to što, kad god uspije uhvatiti ta maglovita, tanahna, hlapljiva osjećanja, njegov jezik postaje nevjerojatno izravan, nepristupačno strog, jednostavan poput glatkih oblutaka pod mjesečinom obasjanom vodenom površinom. Potrebno je naglasiti da su ista iskrenost, isti ozbiljni realizam, ista lišenost svega usiljenog i izvještačenog što su zaslužni za njegove najgrandioznije poetske rezultate zaslužni i za sve ono u njegovu djelu što se newordsworthovskog uma doima zamornim, djetinjastim, apsurdnim, grotesknim i idiotskim. U Wordsworthu se zapravo suočavamo sa snažnim, tvrdim, samodostatnim, nedruštvenim temperamentom koji ima moć odgovoriti neživom i elementalnom kao da je i sam žilav poput kvrgava stabla, tvrd poput prekaljena kamena, veličajan u svojoj neljudskoj odalečenosti poput kretnji zore i podneva i noći.
Da bi se uvidjela njegova prava vrijednost, njegov trajni značaj, ne treba uzmaknuti pred gomilom dosadnih moralističkih razglabanja i sumornih prodika, već prelaziti preko površine svega toga s nekim naelektriziranim rašljama; jer ispod svega toga teče, poput podzemne rijeke, ta zapanjujuća prisnost s neživim koja nas dovodi u blizinu kozmičke tajne.
Ne treba nam nikakva natprosječna inteligencija, nikakav osobit ukus, nikakva osobita sreća što se tiče našeg slučajem dodijeljenog mjesta stanovanja, nikakva posebna naklonost bogova što se tiče naših sudbinski odabranih životnih suputnika, da bismo se posve proželi Wordsworthovim načinom života. Okruženi jednoličnim, možemo dotaknuti vječno. Okruženi svakidašnjim, možemo oćutjeti beskonačno. Sve što nam treba je stanovita stoička samodostatnost, određena odalečenost od svijeta, određena sveta glupost, određena posvećena i lukava odriješenost od uzbudljivosti trenutka te sklonost, gotovo bih rekao, da sudjelujemo u podljudskosti stijena i kamenja i stabala, da gledamo travu kako raste dok ne počnemo rasti s njom, da šećemo s jutrom kao suputnikom, s noći kao prijateljicom, da razaberemo patos ljudskih pokoljenja u kiši što rominja po krovu i breme tajanstva što sve to obujmljuje u vjetru koji prelazi preko kućnog praga.
Da, čitajući Wordswortha jednostavno treba zanemariti njegovu konvencionalnu kreposnost, njegovu konvencionalnu pobožnost, njegova dosadna moraliziranja, i na sve to gledati kao na zdrav i uvjerljiv dokaz da je njegovo nadahnuće, kad doista dođe, uvijek besprijekorno u svojoj cjelovitosti; jer kod njega se ne radi o promišljenoj originalnosti pjesnika koji pokušava reći nešto što nikad prije nije bilo rečeno, već o glasu – usuprot njegovoj vlastitoj konvencionalnosti – „onoga što je bilo i što jest i što ima doći“.
Svaki se veliki genij koristi, bilo u pozitivnom ili negativnom smislu, onime što bi se moglo nazvati njegovim karakternim nedostacima. Upravo su zbog toga mane genijalnog čovjeka toliko zanimljive i vrijedne pomnog ispitivanja. Bez sumnje, Wordsworthova najočiglednija mana je određena tvrda, glupa, tupa nepristupačnost koja uključuje pomanjkanje meka ljudskog suosjećanja. No kad se to ograničenje dublje razmotri, otkriva se da mu upravo ta krutost, kao da se neko živčano vlakno u njemu pretvorilo u kamen, omogućuje pružiti jasan, zvonak odjek čulim doživljajima uzastopnih pokoljenja u svim njihovim prigušenim prizvucima i nagovještajima.
Već je dovoljno teško otresti se distrakcija djelovanja i prepustiti čistijim čulnim dojmovima svakodnevnog života; ali još je teže otresti se, zajedno s distrakcijama djelovanja, onih osobnih, emocionalnih, subjektivnih reakcija koje nas sprečavaju da budemo posve nepristrani posrednici iskonskih doživljaja života, kakvi su se ponavljali nizom bezbrojnih vjekova.
Upravo je ta neprobojna tvrdoća u njegovu karakteru spasila tog velikog pjesnika od one razdražljive tankoćutnosti, fizičke i metafizičke, koja se pokazala tako kobnom za njegova prijatelja Coleridgea. Ali i više od toga. Zahvaljujući njoj on je uspio pružiti odjek – kao s glatke površine kakve gorske litice – svim onim iskonskim šumorenjima naših uobičajenih reakcija na život, prigušenim glasovima sveopćih čulnih doživljaja, koje ne možemo čuti kako zbog bjelodanih distrakcija dijelovanja tako i zbog distrakcija naših prenapetih individualnih živaca. Drugim riječima, da bi se razabrao „jedva čujni šapat“ sveopćih čulnih doživljaja uzastopnih pokoljenja usred buke svijeta, potrebno je biti žilav poput drva ili tvrd poput kamena.
Upravo ljudi čiji se smisao za humor svodi na uvažavanje jeftino komičnog nerijetko spočitavaju Wordsworthu da je dozlaboga smiješan. To je zacijelo bila, među oštroumnim šaljivčinama njegovog doba, prevladavajuća „pametnjačka“ reakcija na pjesme kao što su Peter Bell, Slaboumni dječak, Goody Blake i Harry Gill, pa čak i na Posljednje od stada i Trn, pjesme u kojima je stanovita tragična prodornost isprepletena s grotesknom djetinjastosti.
Svatko tko je temeljito upoznat sa seoskim životom u Engleskoj zna da je njemu svojstven jedan surovi humor, koji bi se mogao nazvati „humorom ljudskog kostura“, nešto prisutno u samom temelju seoskog ophođenja, što se žovijalnu neupućeniku nužno čini groteskno djetinjastim, a senzitivnu neupućeniku strahovito odbojnim.
Riječ je upravo o estetičkoj reakciji na taj grubi realizam sela, koji nesumnjivo ima aspekt koji je grub i nemilosrdan, ako ne i doista brutalan i zastrašujući.
Kao što sam natuknuo, Wordsworthova narav u samoj je svojoj biti krajnja suprotnost sentimentalnoj ili „artističkoj“. To je bila žilava, stroga, stoička narav, obdarena nevjerojatnom strpljivošću pod vlastitim i tuđim patnjama, strpljivošću starog drveća, starih životinja, starih muškaraca i starih žena.
Ono što u tim grotesknim lirskim vinjetama tragičnog trpljenja doseže najveličanstveniji izraz u pjesmama kao što su Mihael i Ruta i Margaretini jadi i u plemenitim stihovima o starom skupljaču pijavica, s „glavom i nogama“ koje su se, tako je pogrbljen bio, „počele doticati pod teretom života“, nalazi raspršen i razrađen izraz u onim opširnim ostvarenjima s kojima može izići na kraj samo pravi posvećenik u wordsworthovsku tajnu. Mislim na Preludij i Izlet, gdje je pjesnik izložio – sa stanovitom primjesom sjevernjačke lukave uzdržanosti – svoj osobni nezgrapni i egoistični razvoj, u svoj njegovoj nagonski priprostoj mudrosti, njegovim beskrajnim lutanjima, njegovoj čvrstoj i nesalomljivoj pobožnosti.
Većina se ljubitelja poezije zadovoljava uživanjem u Wordsworthovoj poeziji gdje ona s čisto poetskog gledišta doseže vrhunac, kao u Nagovještajima i Tinternskoj opatiji, u mnogim sonetima te u onim očaravajućim erupcijama kao što je Usamljena žetelica. Ali ja smatram da se, potpuno neovisno o tim grandioznim visovima, neovisno čak i o njegovim kozmičkim naslutama s obzirom na ono „nešto mnogo dublje utkano“, mogu otkriti, razasuti usred onoga što je u njegovu djelu strašno dosadno, banalno pa i potpuno budalasto, a čega ima podosta, nagovještaji i poticaji u smjeru jednog načina ophođenja prema životu koji se može pokazati od neprocjenjive vrijednosti čak i za umove koji ne mogu drugo do s ogorčenim gađenjem odbaciti tradicionalni temelj njegove staromodne pobožnosti.
Učiniti da naša čula ne samo misle za nas, nego nam i otvaraju putove neobičnog osjećanja niz koje, poput vilinskih lađa nakrcanih potajnim mislima vjekovitih pokoljenja, mogu ploviti duga snatrenja naše rase, nije bilo nimalo zanemarivo postignuće. To je značilo otvoriti vrata, podići ustavu, malko proširiti vidokrug za svako dijete čovječje, tako da bez idealizma ili romanticizma ili bilo kakvih afektacija ili novotarija umjetnosti, jednostavan neintelektualni muškarac ili jednostavna neintelektualna žena ponekad mogu, ma koliko čvrsto pripeti uza kotač materije i okove udesa, u najnezahvalnijim aspektima našega zemaljskog života i najneprivlačnijim aspektima neživog oko nas uhvatiti dašak onoga što, ako nije ni ekstaza ni nada, onda je barem uzajamnost trpljenja. Jednostavan muškarac ili žena, podnoseći breme jednolika i tegobna života, nalaze slabu utjehu u nalogu da „žive u Lijepom, Dobrom i Istinitom“, no skrivena pod težinom Wordsworthove i suviše česte zamornosti počiva tajna koja tim opterećenim duhovima može donijeti iznenađujuće i moćno olakšanje, umijeće crpljenja, u reakciji naših čula na život na njegovoj najzgoljnijoj razini, iz vrela nepojamne snage, zahvaljujući kojoj – kao da tik ispod našeg golog osjećaja da smo živi protječe, duž svoga tajanstvenog korita, neizmjerna rijeka nevjerojatne životne sile – naša duša može zanemariti ono što ljubav i umjetnost i domišljatost dodaju životu, te u svojem ogoljenom i samotnom integritetu dotaknuti ono što bi se moglo nazvati „Stvar po Sebi“, onu prvobitnu stvaralačku energiju koja nalazi najjednostavnije utjelovljenje u običnom neživom i običnim elementima, i u doticaju s kojom postajemo svjesni nečega u nama čija je moć podnošenja podljudska i nadljudska u isti mah.
Bit Wordsworthova najdubljeg učenja potpuno je neovisna o njegovoj tradicionalnoj pobožnosti. To je stoicizam koji svoju snagu crpi iz sila izvan ljudskoga. To je stoicizam koji trpi kao što trpi kamenje i stabla i biljke i životinje; no kako je to neljudski stoicizam, on trpi kao u prisutnosti nečeg što nadilazi kategorije ljudskog mišljenja. On trpi, poput besanog oka svekolika astronomskog svijeta, u kozmičkom iščekivanju koje ne uzmućuju ni nada ni očajanje.
Dok ovlaš lista stranice bilo kojeg izdanja Wordsworthovih sabranih pjesama, i najodaniji privrženik zacijelo često osjeća kako ga obuzima zamor, ako ne i pravo ogorčenje. Nikad nije bilo toliko dosade, konvencionalnosti i gnjavaže, toliko nepotrebnog otezanja, toliko isprazne blagoglagoljivosti.
Doista, Wordswortha je potrebno cenzurirati – osim ako niste čitalac za kojeg je dovoljno da se riječi rimuju, da postoji neki ritam koji nas podsjeća da čitamo poeziju.
No, jao nama, ono što nam valja cenzurirati su dosadni, a ne nedolični dijelovi! „Čovjek koji nije izrekao ništa nečasno“, napisao je o njemu prijazni Tennyson odajući mu besmislenu hvalu. Kao da i najsvetogrdnija skarednost ne bi bila olakšanje nakon takvog nesnosnog čistunstva.
A ipak, za čitaoca koji je ušao u trag wordsworthovskoj tajni, nikakav izbor nije potpuno zadovoljavajući. Čudno ali istinito, kao da nalazimo neku grubu potvrdu i jamstvo protiv one artističke promišljenosti i usiljene originalnosti prema kojoj smo s vremenom postali duboko nepovjerljivi, u činjenici da je taj čovjek ostao tako uzvišeno, tako ustrajno, tako glupavo prirodan! Svu tu gomilu pontifikalnog naklapanja najbolje je smatrati jedinim dovoljno debelim, dovoljno teškim, dovoljno korovitim, dovoljno glibovitim, dovoljno nesvjesnim tlom da bi iz njega mogla niknuti ona osobita vrsta začarane biljke koju su besmrtni bogovi nazvali moly, i koju je Glasnik dao stradalniku Odiseju da može nezaveden uživati u opasnim zagrljajima kćeri sunca, i od nje naučiti kako da ne gubeći hrabrost podnese „tihu tužnu glazbu“ bezbrojnih naraštaja mrtvih, koji to sunce više nikada neće vidjeti.
(Iz The Pleasures of Literature, 1938 – prijevod MG)