Wolf Solent

I. LICE NA ULAZU KOLODVORA WATERLOO
Putovanje od kolodvora Waterloo do gradića Ramsgarda u Dorsetu ne traje dulje od tri do četiri sata, no kako mu se posrećilo naći potpuno prazan kupe, Wolf Solent odao se takvoj orgiji zadubljenog razmišljanja da su se ta tri ili četiri sata otegnula u nešto ljudskim mjerilima nemjerljivo. 

Iznad njegove glave oblijetala je nemirna muha zujara, svako malo slijećući na šarene oglase turističkih odredišta – Weymouth, Swanage, Lulworth, Poole – i čisteći prednje nožice o jarbole drečavih brodova ili plaže s nemoguće plavetnim morem.

Kroz otvoreni prozor do kojeg je sjedio, nasuprot lokomotivi, ćuhovi neobično blaga ožujskog jutra milovali su njegove nosnice, zapahujući ih mirisom mladih zelenih izbojaka, mokrih kaljuža, ljeskovih gajeva obraslih vlažnom mahovinom i jaglaca s osunčanih travnatih nasipa.   

Solent nije bio ružan muškarac. Ali nije bio ni osobito privlačan. Njegova kratka, nepodšišana kosa bila je boje izbijeljene kudjelje. Njegovo čelo kao i njegova prilično bezoblična brada bili su malko uvučeni, i zbog te osobitosti čitava težina njegova karaktera kao da se prenijela na zakrivljeni kukasti nos i čekinjaste, debele obrve što su nadsvođivale njegove duboko utonule sivkaste oči.

Bio je visok i vitak. I nakon što je u jednom trenutku ispružio noge i nagnuo se nad svoje sklopljene, koščate šake, teško bi se moglo reći jesu li izrazi što ih je njegovo lice povremeno poprimalo očitovanja zajedljive poruge ili beznadne ogorčenosti.  

Što god izražavale, njegove su promjene raspoloženja očito bile povezane s izgužvanim pismom koje je više puta izvadio iz džepa na hlačama, nabrzo ga preletio i ponovo spremio u džep te zauzeo isti položaj kao prije. 

Pismo koje mu je budilo tako snažne osjećaje bilo je ispisano pravilnim i pedantnim sitnim rukopisom, a njegov je sadržaj bio sljedeći: 

“Dragi gospodine,

biste li bili tako ljubazni da dođete u Ramsgard u četvrtak i nađete se s mojim prijateljem g. Darnleyjem Otterom, oko pet sati, u čajnom salonu Hotela Lovelace? On će poslije podne prolaziti onuda na putu za King’s Barton pa će Vas odvesti do kuće svoje majke, gdje ćete zasad imati sobu. Bude li Vam odgovaralo odmah istog dana pridružiti mi se na večeri, učinili biste mi uslugu. Večera je u osam sati, i imali bismo dovoljno vremena da porazgovaramo o svemu.

Htio bih Vam još jednom izraziti svoje zadovoljstvo Vašim spremnim prihvaćanjem moje skromne ponude.

Iskreno Vaš,

John Urquhart”

Dozvao je u pamet pojedinosti iznimnog događaja koji je doveo do njegova “spremnog prihvaćanja” Urquhartove “skromne ponude”.

Sada je imao trideset pet godina, i zadnjih deset godina poučavao je povijest na jednoj maloj školi u Londonu, spokojno živeći pod okriljem despotske ljubavi svoje majke, s kojom je, kada mu je bilo samo deset godina, napustio Dorsetshire, a s Dorsetshireom i sva uznemirujuća sjećanja na svojega mrtvog oca. 

Neobičnim stjecajem okolnosti, njegovo novo zaposlenje, ono književnog referenta u službi vlasnika imanja King’s Barton, vodilo ga je u sâmo prizorište tih mučnih sjećanja. Jer upravo se ovdje odvila sudbina njegova oca, nekoć uglednog nastavnika povijesti u ramsgardskoj školi, koji se s tog visokog položaja postupno sve više srozavao, nizom tajnovitih posrnuća, sve dok nije završio pokopan na mjesnom groblju, kao oličenje sablažnjive moralne iskvarenosti. 

Samo je zahvaljujući činjenici da je vlasnik King’s Bartona bio rođak lorda Carfaxa, bratića Wolfove majke, Wolf uspio naći utočište, prikladno za njegove ne baš velike sposobnosti, nakon zapanjujućeg raspleta njegova londonskog života. 

Mogao je sebi živo predočiti, kao da se to dogodilo tog dana a ne dva mjeseca ranije, izraz zaprepaštenosti i bijesa na majčinu licu kad joj je saopćio što se dogodilo. Dogodilo se to da je otplesao svoj “ples zlobe” – kako je on to nazivao – usred bezazlena predavanja o vladavini kraljice Ane. Svojim je učenicima sasvim staloženo pripovijedao o dekanu Swiftu, kad je, iznenada, u njegovu umu popustila neka brana ili zaklon, i iz njega potekla bujica neobuzdanih, nepristojnih pogrda protiv svakog aspekta moderne civilizacije.       

Zapravo, njegov “ples zlobe” na toj tihoj pozornici bio je toliko divljački i bestidan, ili ga je on barem tako predstavio majci, da mu nikakva “nadležna tijela” nisu mogla, pod pretpostavkom da su zadržala i najmanji trag prirodnog samopoštovanja, progledati kroz prste.

I sada je, s tom zgodom iza sebe, pokušavao zbaciti breme majčinskog negodovanja bježeći upravo u mjesto zbivanja majčine katastrofe. 

Nekoliko je žestokih svađa izbilo među njima nakon primitka prvog Urquhartova odgovora na njegovu zamolbu. No kako ona, uz vrlo malo ušteđevine, nije imala nikakvih prihoda, zgoljna životna nužnost prisilila ju je da popusti.

“Preselit ćeš se k meni kad nađem kuću”, dobacio joj je jednom prilikom, i njezino se uzrujano, ljepušno lice, napola prekriveno obilnim pramenovima valovite kose pepeljaste boje, skamenilo kao da je uzeo njezin najdragocjeniji čajni servis i razbio ga u komadiće pred njenim očima.

Jedna od zatomljenih emocija što su provalile na površinu toga siječanjskog poslijepodneva bila je povezana sa strahovitom bijedom tolika mnoštva njegovih londonskih sugrađana. Sjetio se čovjeka kojeg je ugledao na stubama na ulazu kolodvora Waterloo. Izraz nemoćnog očajanja na tom licu što se okrenulo prema njemu sada se ispriječilo između njega i brijega obraslog propupalim bukvama. Lice se još mnogo puta odrazilo na gustoj valovitoj pozadini tog smaragdno bistrog zelenila. To je bilo englesko lice; i to je bilo kinesko, rusko, indijsko lice. Ono je bilo svestrano i mnogoliko poput vina svećenice Bakbuke. To je bilo naprosto lice čovjeka, smrtnog čovjeka, na kojeg je Providnost nagrnula poput bijesnog psa. A jad na tom licu bio je takav da je Wolf odmah znao da ga nikakve društvene promjene i nikakve korektivne revolucije nikada neće moći iskupiti – nikada neće moći nadoknaditi jednostavnu nepopravljivu činjenicu da jest bilo kakvo je bilo!

Pošto se bukov gaj izgubio iz vida, opazio je velik kamion koji je uz glasan klopot prolazio uskom cestom, ostavljajući za sobom oblak prašine, i taj je prizor usmjerio njegove misli u drugom smjeru. U svijesti mu se ukazala, komplicirana i neljudska, poput kakva pokretnog tornja načinjenog od instrumenata i sprava, čudovišna prikaza Modernog Izumilaštva.

Imao je dojam da se, sa zrakoplovima što vrebaju nad svakim skrovištem poput sveprisutnih grabljivica, s oklopnim vozilima što su poput golemih kukaca zaposjeli svaku stazu i svaki puteljak, bez ijednog mora, ijednog jezera, ijedne rijeke slobodne od muklog zveketa strojeva, sustavno razara ono najdragocjenije na ovome svijetu.

U tome trošnom, suncem obasjanom, od duhana požutjelom vagončiću učinilo mu se da vidi, prepuštenu sebi i bespomoćnu, sliku cijele zemaljske kugle! Bila je krvava i zlostavljana, poput glatkog trbuha naživo secirane žabe. Vidio je kako je dube i ruju i stružu i drljaju. Vidio je kako je istjeruju iz njenog milozvučnog ozračja. Vidio ju je uhvaćenu u klopku, drhtavo klupko što se nadima i stenje pod težinom željeza i kamena.    

Kako bi, pomislio je kad je po dvadeseti put izvadio Urquhartovo pismo i vratio ga nazad u džep – kako bi, u tome svijetu pretvorenom u trbuh secirane žabe, itko više mogao oblikovati bilo kakvu dokonu i bezbrižnu misao? Kad je to pomislio, i pokušao u svijesti izgraditi neku predodžbu o tome što bi mogla biti takva “misao”, ona je poprimila oblik listova biljke, veličine slonove noge, što spokojno lelujaju na sočnim i svježim stabljikama uz rubove šumskih močvara.  

I tada je, pošto se još malo protegnuo i zavalio dublje u pohabano sjedalo, stao odmjeravati snage svoga uma protiv tih vražjih strojeva. To je učinio sasvim ozbiljno, ne osjećajući nikakvu nelagodu zbog svoga preuzetnog pothvata i ne videći u njemu ništa komično. Zbog čega se ne bi svojom osobnom magnetskom snagom odupro tiranskoj mašineriji izumljenoj od drugih ljudi? 

Dapače, srh zlobnog ushićenja koji je prostrujao njegovim živcima dok je o tome razmišljao imao je znatne sličnosti s neobičnom i zanosnom nasladom koju mu je često pružalo čitanje određenih božanstvenih mitoloških legenda. Ni jednoj živoj duši nikad ne bi povjerio tajnu opojnog doživljaja uvećanja svoje osobnosti koje bi ga obuzelo kad bi zamišljao sebe kao svojevrsnu demijuršku silu, koja crpe moć iz srca sâme Prirode.   

Upravo je takvo uvećanje doživio sada, osjetivši kako se tajanstvene dubine njegove duše burkaju i podrhtavaju uslijed otpora pruženog tim modernim izumima. Ali njegov otpor nije nalazio uporište ni u kakvoj uvriježenoj tradicionalnoj nepokolebljivosti. Nalazio je uporište u njegovoj osobitoj, gipkoj i žilavoj dovitljivosti, poroznoj i zamršenoj u isti mah, sposobnoj strujati poput zraka, uvlačiti se poput kiše, šikljati poput soka mlade biljke, puštati nevidljive spore poput mahovine, plutati poput prozirne žabokrečine na baruštinama, popuštati i uzmicati, uzmicati i popuštati, a ipak ostati nepobijeđena i nepovrediva!

Dok je tako gledao kroz otvoreni prozor i promatrao telegrafske žice kako se polako spuštaju i zatim ponovo naglo podižu kad naiđu na sljedeći telegrafski stup, prepustio se osjećaju koji mu je uvijek pružao osobit užitak, kada bi zamislio sebe kao prapovijesnog diva koji, bez ikakva napora, trči uz vlak, preskačući humke, jarke, puteljke i bare, i s lakoćom se takmi, svojom prirođenom tihom brzinom, s bučnim mehanizmom svih tih klipova i zupčanika. 

Imao je dojam da promatra tog drugoga sebe, toga skokovitog diva, s izrazitim zadovoljstvom kobre koja paluca svojim račvastim jezikom ljeskajući se pod suncem. No, kako je vlak hitao dalje, učinilo mu se da njegovo pravo ja nije ni div ni zmija, već onaj jasen s crnim pupovima, još malko zaklonjen svojim lisnatim drugovima, čije su nepomične sive grane bacale tako izobličenu sjenu na željeznički nasip.

Vlak je domala protutnjao pored neobičnog tornja basingstoške crkve, i njegove su misli opet odlutale u drugom smjeru. U dvorištu crkve bila je vezana krava koja je pasla travu. I u nekoliko časaka što je promatrao tu kravu, učinila mu se ona uljujkanom u tako nenarušivo spokojstvo da njene noge kao da su izvirale iz zelene lokve tišine starije od samoga života.    

No prizor krave zamijenio je prizor basingstoške crkve, i Solent je pomislio kako sve religije svijeta nisu drugo do mnoštvo škripavih i nezgrapnih brodića kojima se duše ljudi prevoze preko tih jezera iskonske šutnje, uznemirujući sneni život podvodnog raslinja i tjerajući plahu močvaricu iz njenog skrovišta! 

Pomislio je kako svaki crkveni toranj u ovome kraju gleda na groblje, i kako svako groblje sadrži golem prazan grob namijenjen “ljubomornom Ocu ljudi” koji živi u crkvi. Znao je da navlas isti toranj postoji u King’s Bartonu, drugi u Ramsgardu, treći u Balcksodu, gradiću podalje od Urquhartova sela.

Sada se posve ispravio u sjedalu, a vlak se pomalo približavao Andoveru. I kad je zaustavio pogled na svojoj suputnici, muhi zujari, koja je čistila prednje nožice na slici pristaništa Swanage, kroz glavu mu je proletjela misao o tome kako bi, jedne vjetrovite novembarske noći, od tornja do tornja tih mjesnih crkava mogao odjeknuti razvučen žalobni vapaj, čujan samo psima i konjima i guskama i teladi i seoskim ludama, pravi smrtni vapaj boga – napokon mrtvog od prekomjerne starosti!

“Krist nije Bog”, pomislio je. “Samo kad Bog doista umre pokazat će se tko Krist zapravo jest. Tada će Krist zauzeti mjesto Boga.”

Kao kakav proračunati odgovor na te neobuzdane maštarije, iznenada se pred njim pomolio visoki zvonik salisburyjske katedrale. Vlak je stao. I premda ni ovdje – možda zbog toga što mu je zadubljenost u misli davala mrzovoljan i odbojan izgled – nitko nije ušao u njegov vagon treće klase, tok njegovih misli postupno je postajao ujednačeniji, mirniji i blaži. Ogoljenost Salisburyjske ravnice zamijenila je raskošnost Blackmorske kotline. Mljekarska gospodarstva zamijenila su farme ovaca, bogati pašnjaci zamijenili su puste vapnenjačke brežuljke, ograđeni voćnjaci otvorena polja kukuruza, a mahovinom obrasli stasiti hrastovi vjetrom šibani suhi drač.   

Zelene, bujne livade kroz koje je vlak sada prolazio, spore, tamne rječice zasjenjene krošnjama johe, visoke živice, okljaštreni brijestovi – promatrajući sve to Solent je postao svjestan da je potpuno prešao iz ozračja svoje ambiciozne i temperamentne majke u jedan opušteniji svijet, izdašan i blag i prozračan poput lahora što su milovali te tamnozelene jarke, a koji je svijet bio rodna gruda čovjeka na ramsgardskom groblju.   

Majčine jadikovke, posmrtne i zakašnjele ali uvijek jednako jetke i oštre, nisu uspjele pobuditi u njemu mržnju prema ocu, i ispad kojim je završila njegova školnička karijera na neki je tajnovit način oslobodio u njemu određene skrivene porive koji su se sada, prožimajući ga buntovnim zadovoljstvom, utekli lepršavoj slici njegova ozloglašenog roditelja. 

Znao je da su djeca često potpuno različita od oba svoja roditelja, no pronicavi je Wolf slutio da u njemu ima vrlo malo toga što nije na neki način povezano bilo s ocem bilo s majkom. Imao je već trideset pet godina, i bio je glatko obrijan, namršten, brigama zaokupljen muškarac, s upalim očnim dupljama; no unatoč tome osjetio je kako mu srce tuče od snažnog uzbuđenja sada kad se, nakon dvadeset pet godina, vratio svojim rodnim pašnjacima.

Što će zateći u toj kući “majke Darnleyja Ottera”? Tko je uopće taj Darnley Otter? Kakve on ima veze s g. Urquhartom? I što mu g. Urquhart te večeri ima saopćiti, a što se tiče njegove buduće službe?

Kad se vlak zaustavio u Semleyju, na oglasnoj je ploči pročitao “Za Shaftesbury”, i čas poslije na obzoru su se pomolili visoki travom obrasli grudobrani veličanstvene poganske tvrđave.

Dok je promatrao te busenjem prekrivene kule, i duboko udisao čarobne daške što su dolazili od vlažne mahovine i svježih jaglaca – za koje se činilo da prolaze tom udolinom na posebnim zračnim putovanjima – ponovo je počeo smagati svoje duševne snage kako bi se suočio s kojim god duhom kojeg bude susreo na ovim dražesnim mjestima… “Krist nije čovjek; nikad nije ni bio čovjek”, pomislio je. “A bit će više nego bog kada Bog bude mrtav… Tri crkvena tornja… tri. Ramsgard… King’s Barton… Blacksod… baš čudno što si uopće ne mogu predstaviti što ću osjetiti kad vlastitom rukom dotaknem zidove tih triju tornjeva… ili kakve ću ljude upoznati! Nadam se da ću naći neku djevojku koja će mi dati da vodim ljubav s njom… visoku i vitku i bijele puti! Volio bih da ima jako bijelu put… s majušnim madežom, kao Imogen, nad lijevom dojkom… Želio bih voditi ljubav s njom u prirodi… među bazgom… među bazgom i pastirskom iglicom…”

Uvukao je noge i sklopio ruke na koljenima, naginjući se naprijed, nabrana čela i usredsređen. “Ne tiče me se hoću li zaraditi novac. Ne tiče me se hoću li steći slavu. Ne tiče me se hoću li ostaviti ikakvo djelo iza sebe kad umrem. Jedino što želim su određeni doživljaji!” Tada je napregnuo sve svoje duševne snage i stao ispitivati što su ti doživljaji koje želi više od svega.  

Prvo je pokušao analizirati jedan mentalni postupak kojim se naučio koristiti – postupak kojim bi došao u posjed skrivenog temelja cjelokupna svojeg života. To je bila određena vještina koju je sebi opisivao kao “uranjanje u vlastitu dušu”. Tu je vještinu kriomice prakticirao od vrlo ranog doba. Kad je bio dijete njegova ga je majka često zadirkivala zbog toga na svoj bezbrižan način, i te je zanose, ili te nastupe rastresenosti, nazivala smiješnim ali dosta nepristojnim dječjim imenom. Njegov ga je otac, naprotiv, bodrio u tim stanjima, shvaćajući ih vrlo ozbiljno, i ophodeći se prema njemu kad bi ga spopala kao prema svojevrsnu djetetu-čarobnjaku. 

Ali riječ kojom je on sâm već odavno u sebi označavao ta posjednuća, bila je otkriće do kojeg je došao dok je kao dijete boravio u kući svoje bake u Weymouthu. To je bila riječ “mitologija”, i on joj je davao sasvim osobni smisao. Jasno se sjećao gdje se prvi put susreo s tom riječi. To se dogodilo u misterioznoj prostoriji zvanoj “predsoblje”, povezanoj sklopivim vratima s bakinim salonom, koja je bila natrpana kojekakvim ukrasnim drangulijama što su ih pripadnici imućnije klase običavali skupljati u rano doba vladavine kraljice Viktorije. Prozor bakine sobe gledao je na more, i donoseći riječ “mitologija” u taj erker Wolf joj je s vremenom dopustio da postane tajno ime za njegovu tajnu naviku.    

To “uranjanjanje u vlastitu dušu” – taj doživljaj koji je nazivao “mitologijom” – bilo je određeno voljno sabiranje na površini svijesti podsvjesne magnetske snage koja kao da je, sve od tih ranih dana u Weymouthu, dok je s tog erkera promatrao svjetlucanje Sunca i Mjeseca na morskoj površini, bila spremna pokoriti se njegovim naredbama.

Ta je tajna vještina uvijek bila popraćena jednim drzovitim uobraženjem – uobraženjem, naime, da sudjeluje u nekoj tajanstvenoj kozmičkoj borbi – borbi između onoga što je volio zamišljati kao “dobro” i onoga što je volio zamišljati kao “zlo” u tim nedokučivim dubinama.

Kako je to puko prepuštanje doživljaju koji je bio uzbudljiv poput kakva skrivenog poroka moglo pobuditi takvu preuzetnost, Wolf si nikad nije uspio objasniti; jer njegova “mitologija” nije nalazila odušak ni u kakvu izvanjskom činu. Bila je potpuno ograničena na tajni doživljaj u njegovu vlastitu umu, koji bi bilo teško riječima objasniti bilo kome.

Ali bio kakav bio, njegov najdublji osobni ponos – ono što bi se moglo nazvati njegovom glavnom životnom iluzijom – potpuno je ovisio o njemu. 

On ne samo što nije imao nikakve sklonosti prema izvanjskom djelovanju, nego nije imao sklonosti ni prema bilo kakvom književnom ili intelektualnom postignuću. U dubini svoje duše gajio je prezir, koji je zapravo bio zloban jer je izvirao iz ponosa, prema svim oblicima ljudskog i svjetovnog uspjeha. Osjećao se kao da je pridošlica s nekog drugog planeta, gdje životna pitanja – velike dualističke borbe između života i smrti – nikad ne izlaze iz začarana kruga pojedinčeve osobne svijesti. 

Kad bi bio prisiljen to opisati, Wolf bi se poslužio nekom jednostavnom zemaljskom slikom. Rekao bi da su njegovi magnetski porivi slični protezanju velikih listova nad mirnim jezercem – listova hranjenih spokojnim podnevima, bistrim, prozračnim noćima, svim gibanjima elemenata – ali koji listovi na neobjašnjiv način utječu, samim svojim spontanim protezanjem, na veliku skrivenu borbu koja se uvijek vodi u Prirodi između dobrih i zlih sila.

Sve izvanjske pojave, kao ono grozovito lice na ulaznim stubama kolodvora Waterloo ili ona privezana krava koju je vidio u Basingstokeu, on je doživljavao kao pomalo izblijedjele slike u zrcalu, čija prava stvarnost sve vrijeme počiva u njegovu umu – u tim spokojnim, izdašnim listovima – u tome skrovitom raslinju – čije je korijenje zataškano pod tamnim strujama njegove svijesti.      

Pitanje koje ga je sada počelo nejasno kopkati bilo je hoće li događaji koji mu predstoje – ti novi prizori – ti nepoznati ljudi – učiniti ono što izvanjski događaji dosad nisu uspjeli učiniti – razbiti to zrcalo polovične stvarnosti i baciti veliko kamenje prave stvarnosti – baciti ih i uglaviti – to tvrdo, grubo, opipljivo kamenje – u te mračne vode i među to duševno lišće.  

“Možda ja nikad nisam upoznao stvarnost kao drugi ljudi”, pomislio je. “Moje je život bio ispunjen radom, monotonijom, trpljenjem. Teglio sam svoj teret kao deva. A za to sam bio sposoban jer to uopće nije bio moj stvarni život! Moja ‘mitologija’ je uvijek bila moj stvarni život.”

Muha zujara polako je i oprezno prešla preko Weymouthskog zaljeva, tražeći valjda neku nevidljivu česticu hrane, sad kod Redcliffa, sad prema Ringsteadu, sad u pravcu White Norea.

Odjednom ga je obuzeo nemir i malkice je zadrhtao. “Što ako će ta nova stvarnost, kada dođe, razoriti sav moj tajni život? Ali možda ona neće biti kao stijena ili kamen… možda neće biti kao tenk ili kamion ili zrakoplov…”

Čvrsto je isprepleo koščate prste svojih šaka. “Djevojka koja će mi dati da vodim ljubav s njom… ‘bijela kao oguljen vrbov prut’… vodim ljubav s njom u ljeskovom gaju… zelena mahovina… jaglaci… moškovica… bjelina…” Raspleo je prste i zatim ih ponovo sapleo, ovaj put lijevom rukom prekrivši desnu.

Bilo je gotovo podne kad je vlak stao kod Longborne Porta, seoceta za koje je znao da je zadnja postaja prije Ramsgarda. 

Ustao je sa sjedala i skinuo svoje stvari s police, uz toliko komešanje da je njegova jedina suputnica, muha zujara, ogorčeno odzujala kroz prozor ka nepoznatim uzletištima Dorsetshirea. 

Mlad, štrkljav, gologlav željeznički službenik, čije je lice odavalo nekakvu mušičavu tupost, proderao se iz sveg glasa klopoćući kantama za mlijeko: “Longborne Port! Longborne Port!” 

Nitko nije izišao iz vlaka. Ništa nije istovareno iz vlaka osim praznih kanta za mlijeko. Izgleda da ni mladićev glas, oštar kao u kosca, nije bio kadar uzmutiti neprobojni mir što se, poput žute peludi na resi grane, nadnosio nad tim drevnim voćnjacima i glibovitim puteljcima.  

A kad je ponovo sjeo, odloživši kaput i štap i kovčeg na sjedalo ispred sebe, iznebuha mu je glavom prošla misao kako bi ti osobiti slogovi – “Longborne Port!” – pomiješani s klopotom kanta za mlijeko, nekoj odavno mrtvoj ljudskoj lubanji koja bi iznenada postala svjesna nakon stoljetnog mrtvila, očitovali sâmu bit uobičajenog života na zemlji.

Kakva bi sumorna novembarska sumračja, kakva snena kolovoška podneva, kakve štrcaje bijelog mlijeka u blistava vjedra ti priprosti slogovi prizvali u tu svijest! 

Zavalio se u sjedalu, malko zadihan, pošto je vlak napustio skromnu postaju. Posljednji je put iz džepa izvadio Urquhartovo pismo. “Darnley Otter!” ponovio je u sebi. “Čudno, kako mi malo to ime danas znači, a kako bi mi mnogo moglo značiti već sutra!” Zašto mu sada, kad je budućnost nadohvat ruke, pružajući se pred njim poput velike wesseške rimske ceste, čitanje tih slova ispisanih lijepim Urquhartovim rukopisom ne daje ama baš nikakvu slutnju s obzirom na ono što mu se sprema? Kakav je čovjek taj Darnley Otter? Je li on neugledan, sredovječan muškarac kao on, ili je naočit mladić? Pomislivši na naočite mladiće ponovo je počeo maštati o “oguljenim vrbovim prutovima”, no lako je suzbio tu sliku u uzbuđenju trenutka.

Oh, evo ruševina znamenitoga elizabetanskog dvorca! Evo one velike travnate površine na kojoj je gradić održavao godišnji poljoprivredni sajam, i gdje su ramsgardski školarci svojedobno običavali organizirati utrke!

Kako se jasno sjetio svega! Prošlo je dvadeset pet godina otkad je otišao, uplašen i zbunjen zbog rastave svojih roditelja; a kako se malo toga promijenilo!

Njegov je pogled odlutao iznad visokih bukovih krošnji sve dok se nije izgubio u plavome nebu. 

Bezbrojni kilometri plavoga neba; a iza njih, opet bezbrojni kilometri plavoga neba koje teško da se može nazvati plavim ili bilo koje druge boje – čista, nepomućena praznina što se pruža u daljinu od mjesta gdje je sjedio – sa svojim štapom i kaputom pred sobom – bez ikakve zamislive granice ili kraja! Nije li to bezmalo dostatan dokaz da je sve pitanje misli?

Kako bi to bilo kad bi sada, u ovome času, bio ramsgardski momak koji se vraća iz škole? Kako bi to bilo kad bi sada bio Solent senior a ne Wolf Solent? Kako bi to bilo kad bi ga neki prijazni nadstojnik škole, dočekavši ga na peronu, upitao: “I, Solente, što se naučili tijekom svojih dvadesetpetogodišnjih praznika?” Što bi odgovorio?

Vlak je počeo usporavati prolazeći pokraj muljevitih sprudova rijeke Lunt, i on je žurno, kao u strahu od tog zamišljenog ravnatelja, sklepao odgovor.

“Naučio sam, gospodine, nalaziti svoju sreću u jednostavnim doživljajima. Naučio sam, gospodine, kada treba a kada ne treba misliti. Naučio sam…”

No u tom trenu, kad je iza javnih parkova ugledao poznate obrise Hotela Lovelace, preplavilo ga je toliko uzbuđenje te je njegov imaginarni kolokvij ostao visjeti u zraku.

“Poslat ću svoje stvari autobusom”, pomislio je kad je ustao i uzeo kovčeg. “A onda ću provjeriti je li Selena Gault još živa!”