Umjetnost samokultivacije umjetnost je stjecanja, i potom proširivanja i produbljivanja određenog stava prema životu. Taj je stav toliko gibljiv, toliko podatan da ga je teško pobliže odrediti. Osim toga očito je da se njegov vanjski izraz mijenja ovisno o epohama i lokalitetima. No unatoč svemu tome postoji, tijekom čitave ljudske povijesti, dostatna sličnost tipa i prepoznatljivost tradicije da bi se moglo ukazati na tu tajanstvenu “otvorenu tajnu”, i da bi se moglo razmotriti, iako unutar nestalnih i labavih okvira, od čega se ona sastoji i što je njezina bit.
Ono što kineski klasici nazivaju “višim čovjekom” ljudsko je biće čiji je stav prema životu i danas donekle dohvatljiv i opisiv (iako na neodređen način), a isto bi se moglo reći i za Platonova i Aristotelova “mudrog čovjeka”, kao i za, sa stanovitom razlikom, renesansnog “vrlog” čovjeka, “virtuosa”.
Takav praktikant umjetnosti samokultivacije u Indiji bi nesumnjivo bio više metafizički, u Japanu više “artistički”, u Francuskoj više kritički nastrojen, u Rusiji bi bio više strastven, u Americi više širokouman i eklektičan; ali iza takve osobe, kakvo god bilo njezino mjesno nagnuće, uvijek bi se otkrio zgusnuti utjecaj neke velike tajne tradicije, prenošene kroz sva doba i kroz sve zemlje, koja ostaje bitno ljudska i univerzalna.
Ta otvorena tajna umjetnosti samokultivacije nužno se preklapa s mnogim drugim uzvišenim i dragocjenim ljudskim vrijednostima – dapače okorištava se njima kao i obrnuto. Ona će imati svoj vlastiti osobit odnos prema ljudskoj dobroti i ljudskom znanju, ljudskoj sreći, svoj vlastiti osobit odnos prema religiji, prema prijekim zahtjevima ekonomske zbilje. No iako se u svome usmjerenju preklapa s tim područjima i iz njih crpe svoju građu, ona u svojoj najdubljoj srži ostaje nezavisna i neopredijeljena.
Drugim riječima, samokultivacija može dobiti plemenitije i finije obrise zahvaljujući svome općenju s dobrotom, čvršće i snažnije korijenje uslijed pritiska ekonomskih potreba; ali čak i dok se zgušnjava ili razblažava upijajući u sebe te elemente, ona se nagonski brani od njih kad je pokušaju oslabiti i zatomiti.
Svaka samokultivacija čiji je stav prema jednostavnoj ljudskoj dobroti ciničan, čiji je bijeg od ekonomskih potreba slijep i omalovažavajući, postupno se pretvara u samokultivaciju odijeljenu od onih dubokih prirodnih vrela života koja su zadana građa sve filozofije i sve umjetnosti i bez kojih svi subjektivni dojmovi malo-pomalo postaju isprazni, nastrani i morbidni.
Žila kucavica svake samokultivacije jest, i uvijek je bilo, poetsko gledanje na stvari. Dovoljno je podsjetiti se na golemu ulogu koju u poeziji Homera, Dantea, Shakespearea ili Goethea ima pitanje dobra i zla, ili pitanje najprizemnije ekonomske nužde, da bi se uvidjelo kako je svaki estetički kult koji ostaje prezrivo ravnodušan prema tim neotklonjivim pitanjima kult koji je izgubio doticaj s pravim poetskim naziranjem.
Samokultivacija ima potpuno pravo biti ravnodušna prema pomodnim popularnim krilaticama i pomodnim popularnim opsesijama, ali ne može biti ravnodušna prema razlici između dobra i zla, između inteligencije i gluposti, između pravde i nepravde, a da ne izgubi dodir s onim dramatičnim elementima poetskog kontrasta koji čini tako potresnima i tako osebujnima sve tananije titraje života.
Stoga, premda je često apatična i nezainteresirana u pitanjima aktualne propagande, samokultivacija nikad nije uistinu “antinomistička”, drugim riječima, nikad nije ravnodušna prema razlici između dobra i zla, između osjetljivosti i bešćutnosti, između plemenitosti i podlosti.
I taj stav uopće ne ovisi o sretnim okolnostima ili pogodnosti raspolaganja dokolicom. Neki od najdubljih uvida kulture u zanosnu ljepotu života nastali su u intervalima jednoličnog rada. Tako je Charles Lamb vodio knjige Istočnoindijske kompanije, Joseph Conrad upravljao kormilom, Spinoza brusio leće, Matthew Arnold inspicirao škole, Cervantes glumio vojnika. I mada moramo priznati da je dokolica potrebna da se stvari ćute, kušaju, kontempliraju, razlučuju, nešto što kultura mora na neki način ugrabiti od života, izvjesno je da što je osoba kultiviranija to dovitljivijom postaje u beskrupuloznu otimanju – od poslodavca, od posla, od obitelji, od prijatelja – ponekog dragocjenog trenutka neovisnosti iz kojeg itekako zna iscijediti najslasnije kapi besmrtnog nektara!
Oholi prezir prema mehaničkom radu što ga oni koji su njime na različit način opterećeni ponekad ćute u stavu kultiviranih osoba uopće nije znak prave kulture, već njezine sušte suprotnosti – vulgarne površnosti.
Što je osoba dublje upila pravu kulturu to ona postaje svjesnijom tragične poezije u životu običnog čovjeka koji posrće, zbunjen, zaslijepljen, osujećen u svojim pothvatima, ali neporažen, pod teretom svojih svakodnevnih poslova i briga.
No, ono što nerijetko pruža privid opravdanosti tom dojmu nečega usiljenog, arogantnog, izvještačenog, neprirodnog koji jednostavni ljudi tako često stječu u prisutnosti kultiviranih ljudi, činjenica je da kultura ostaje nepovezanom s njihovim stvarnim životom. Ustvari, krajnja i vrhovna kušnja kulture upravo je to njeno dovođenje u dodir s grubim pritiskom realnosti.
I neka nitko ne misli da je to duhovno usklađivanje lako postići.
Čovjek ostavlja svoje knjige, uranja u bujicu svijeta i gle! život je nešto sasvim drugačije. Podbada ga i tare i kinji sa svojom nerazblaženom grubosti, frivolnom drzovitosti, surovom besciljnosti, koje kao da ne nalaze nikakvu protutežu u blagom ozračju i ljupkom redu što vladaju u njegovu svijetu knjiga. Neosporno je da kod najučenijih i najinteligentnijih ljudi nalazimo golem jaz između njihova života u svijetu i njihova života u kulturi. Oni se u tome pogledu malo razlikuju od priprostih neukih ljudi koji se bez sustezanja utječu književnosti koja nije književnost, filmovima ili radiju, samo da pobjegnu od čamotinje svojih stvarnih života.
Taj bijeg je vrhunska mudrost i očaravajuća utjeha. Ali ako kultura ne može pružiti ništa drugo do profinjene verzije tih narkotika, ona ostaje samo na površini. Ono što prava kultura, koja je prodrla u krv i kosti osobe, može učiniti jest značajno promijeniti njezin cjelokupni stav prema pritisku te grube stvarnosti. Ta promjena često poprima neugodan oblik gnušanja nad tom stvarnosti – i to gnušanja koje je beskrajno snažnije od običnog osjećaja čamotinje i zamora s kojim se neuki utječe svojem melodramatičnom nepentesu.
Samokultivacija u pravome smislu nema nužno za posljedicu zadovoljstvo i udobnost. Naprotiv, ponekad ima za posljedicu samoubilačku ojađenost. U tome je ona slična ljubavi, religiji i svim velikim izražajima ljudske rase. Jer ono što nazivamo osobnom kulturom jednostavno je intenzifikacija životne svijesti u nama. Pod njezinim utjecajem postajemo osjetljiviji i imaginativniji. Naša sreća postaje istančanija i supstancijalnija. Naša ojađenost također.
Samokultivacija nije potraga za dobrotom; niti je potraga za istinom. Ona je naša ljudska reakcija na onaj tajanstveni aspekt univerzuma koji nazivamo ljepotom. A ta je ljepota – ta čudesna esencija koja se širi poput kakve isparine, kakva miomirisnog dima, iz svih životnih procesa – sama po sebi određeni Apsolut.
To znači da naša reakcija, ma koliko promjenjiva i nepostojana bila, ma koliko ovisila o našim hirovitim raspoloženjima, u sebi sadrži nešto što ima udjela u prirodi tog apsoluta. Pod “apsolutom” mislim na nešto čija vrijednost nadilazi utilitarna ili praktična mjerila, nešto što može biti beskorisno, nesvrhovito i čak kobno, a ipak u sebi nosi svoje potpuno opravdanje.
Samokultivacija je intenzifikacija i produbljivanje naše ljudske svijesti o tom “apsolutu”, ma što on bio, koji nam univerzum otkriva.
Iako sa sviješću o ljepoti stvari, kada je duboko kultivirana, vrlo često raste i svijest o surovosti i odvratnosti stvari, neki nas nepopustljivi i prirođeni instinkt u nama sprečava da želimo da bude drugačije, sprečava nas da čeznemo za onim jednostavnijim razinama svijesti koje smo ostavili za sobom.
Stoga, s obzirom na to da ima za cilj učiniti nas osjetljivijima i imaginativnijima u prisutnosti univerzuma, umijeće samokultivacije očito zakazuje ako čim ostavimo svoje knjige i suočimo se s divljim metežom života odustanemo od cijele namisli i samo žurno i slijepo nastavimo naprijed, hvatajući se u koštac sa stvarima kakve jesu, uzimajući život zdravo za gotovo, prihvaćajući svijet u skladu s njegovim vlastitim mjerilima.
Tradicionalni instrumentarij kulture – poezija, muzika, kiparstvo, slikarstvo, povijest, filozofija – prema mom je mišljenju potpuno promašio svoju svrhu ako se pred golemim slučajem upravljanim prizorom života, grubim, izneređenim, zbrkanim, pretvorimo jednostavno u marvu što samo strpljivo čeka da dnevni teror mine.
Umjetnost samokultivacije umjetnost je sabiranja u dubinama našeg bića svojevrsne pronicave dovitljivosti ili tajne energije pomoću koje će se sav taj grubi kaotični krš natjerati da nam pruži određene zanosne “aperçus”, da otkrije određene neuhvatljive nagovještaje toga skrivenog “apsoluta”.
Neka je vrsta ljepote uvijek prisutna. Nikakva mehanička preustrojavanja elemenata zemlje, nikakvo masovno upravljanje ljudima i njihovo normiranje ne mogu spriječiti to vječno tajanstvo da se pomoli, uvijek neobično i uvijek čarobno, s površine i najodbojnijih pojava i predmeta.
Ali takvo selektivno postupanje sa sirovim datostima života iznimno je teška vještina. Tko želi steći potrebnu moć i snalažljivost da njome ovlada mora zaroniti duboko. Doista, gotovo da nije moguće zamisliti ništa oprečnije takvom tipu čovjeka od onoga što se u popularnom govoru naziva “estetom”, s njegovim ispraznim i supersofisticiranim prenemaganjima.
Um koji je velike pjesnike načinio svojim suputnicima nema potrebe ni za kakvim iznimnim ili zapanjujuće uzvišenim prizorima, i preobražavajući utjecaj izmjene godišnjih doba na najprostiji seoski krajolik ili najsumorniji gradski trg, te opipljiva živa tvar stabala, biljaka, oblaka, lišća i vode dostaju mu za postizanje te ekstaze.
Pravi upućenik u umjetnost hvatanja magije elemenata kadar je naći svoje “izgubljene vilinske zemlje” uz rub svakog prigradskog puteljka, na svakom komadu gradskog zelenila. Ništa osim kakve bezumne ljudske okrutnosti ne može spriječiti Sunce i zrak da pohode svako ljudsko čedo sa svoga slobodnog neba, ni zaustaviti Mjesec i zvijezde u njihovu utvrđenu kretanju po nebeskoj putanji.
Promatrati muškarce i žene, tijekom slučajnih svakodnevnih susreta s njima, s gledišta koje uspijeva izlučiti tragičnu sudbonosnost njihovih kratkih i burnih života iz njihova zbrkana okruženja znači dosegnuti stupanj samokultivacije viši od svega što se može postići čitanjem Platona, sve dok postoji nepremošćen jaz između naših emocija dok čitamo i naših emocija dok hodamo pločnikom. Ali ponirati u Platonove misli sve dok one ne počnu oblikovati konkretne osobne reakcije na veliku gungulu svijeta – to znači čitati filozofiju doista svrhovito.
Apsurdno je nazivati “kultiviranim” nekog tko postaje zloban, vulgaran, neuljudan i grub čim se trgne iz zadubljenih snatrenja nad knjigama koje voli. Ali u ovoj se točki ne smijemo prepuštati nikakvim iluzijama. Kultiviran čovjek mora zarađivati za kruh, i bio bi budala kad bi dopustio svojoj kulturi da se ispriječi njegovoj prirodnoj snalažljivosti u ophođenju s ljudima i stvarima. U tome pitanju, ono za čime treba težiti svojevrstan je bezazleni makijavelizam. Neka brani svoje tajne misli – zašto ne bi? – ako treba i najbezobzirnijim oportunizmom. On zarađuje svoje slobodno vrijeme da bude čovjek svojom lucidnom fleksibilnošću u umjetnosti bivanja zadovoljnim robom. Postoji li u tome kakav grijeh, neka se on upiše na račun Društva. Pojedinčeva je dužnost spasiti sebe po svaku cijenu.
Cjelokupni problem kulture počiva u sferi neposredne stvarnosti čiji pritisak podnosimo. Ako nam kultura ne pomaže da se rvemo s tom stvarnosti, ona je samo nebitna i ugodna razonoda za konsternirani ljudski duh. Konobaru, stenografu, prodavačici u robnoj kući, radniku u tvornici ili tajnici u uredu mnogo je potrebnija inteligentna i profinjena, osebujna i suptilna filozofija nego osobi koja ima mogućnosti i vremena baviti se lovom i pecanjem.
Osobna kultura od slabe je koristi ako ne može zauzeti mjesto religije, moralnosti, hrabrosti, humora i čak sâme ljubavi. Zamislite čovjeka koji ima ubitačan posao, gunđavu ženu, bučnu i nemoguću djecu, i koji živi u kakvom gradskom suterenu. Kakva je korist, mogao bi upitati cinik, od kulture za takvog čovjeka? No, upravo je to kušnja kulture. U skladu s meni jedinim shvatljivim poimanjem kulture, čovjek u tom položaju koji grabi svaki raspoloživi trenutak da bi sjeo na tvrdu stolicu između štednjaka i prozora i zavirio u Kralja Leara ili Fausta ili Inferno ili Charlesa Lamba, trudeći se da smogne potrebnu vrstu ironične pokornosti, umješne odalečenosti, drastičnog zadivljenja, kako bi se uhvatio u koštac s tekućom situacijom, odbijajući i pomisao na samoubojstvo i pomisao na dizanje ruku od svega, takav bi čovjek prema mom mišljenju bio netko čija je kultura, polučila ona uspjehom ili neuspjehom, autentična i prava, drugim riječima, koja je napad na sirove, opore, surove datosti života ne bi li se iz njih izvukao, milom ili silom, nektar besmrtnikâ.
Samokultivacija je čovjekov odgovor na grube datosti univerzuma. Istinska osobna kultura zahtijeva jednaku prekaljenost i promućurnost i pronicavost kao najbeskrupuloznija svjetovna ambicija. Ima samo drukčiju svrhu. Njezin je cilj iscijediti iz ovog jogunastog i žilavog univerzuma takve nebesne kapi zanosne ljepote koje mogu iskupiti sve naše jade.
Svaka će narav nagonski odabrati svoja vlastita intelektualna oružja. Mladiću ili djevojci željnima upotrijebiti kulturu kao ključ za tajne života, rekao bih sljedeće: “Čitaj velike mudre humaniste koji su duboko pobožni i duboko skeptični u isti mah; jer samo će ti oni pokazati što je to ironija i što je to poezija, koje su od svih zemaljskih stvarnosti one koje nam omogućuju da se najuspješnije nosimo s neuhvatljivim tajanstvom života.”
A kad bi me takav mladić ili takva djevojka pitali da imenujem te humaniste – od kojih se može naučiti tajna poezije i tajna ironije – naveo bih Homera, Euripida, Horacija, Dantea, Shakespearea, Goethea, Charlesa Lamba, Dostojevskog, Johna Keatsa, Matthewa Arnolda, Waltera Patera, Josepha Conrada i Marcela Prousta. I takvoj bih mladoj osobi mogao dati časnu riječ savjesnog učenika života da će, ako tijekom tri godine ne bude čitala ništa osim spomenutih pisaca – čak i ako ih bude čitala samo u prijevodu – po isteku tog roka biti u stanju odnositi se prema onome što ljudi nazivaju “golim činjenicama života” ironično i poetski. Ta metoda ovladavanja stvarnošću za posljedicu će vjerojatno imati to da osoba u pitanju neće biti toliko uspješna u svojim svjetovnim pregnućima, no ona se neće suviše brinuti oko toga sve dok bude imala dovoljno novca da održi svoj duševni mir više-manje nepomućenim.
Stvar je u tome da ljudi imaju potpuno krivu predodžbu prave biti kulture. Ona se smatra povlasticom dokonih, dok je zapravo univerzalna potreba poput ljubavi. I sam poriv prema životu nagoni svako ljudsko biće da stekne određeni stupanj kulture. Kultura je jednostavno naziv što ga dajemo promišljenoj i sračunatoj reakciji na misterij života kad je ta reakcija upravljena prema životu u cjelini, a ne prema nekoj praktičnoj svrsi.
Možemo čak još suziti tu definiciju i utvrditi da je aspekt života prema kojem je kultura upravljena aspekt koji se može nazvati i ljepotom ili misterijem ili magijom ili čak “istinom”; jer već i prvi zameci kulture pokazuju nam da su te takozvane “gole činjenice” života mnogo poroznije i hlapljivije nego što izgledaju neistančanu oku.
Mnogi je neuki seljak ili tvornički radnik, ako je razvio osebujnu i proćućenu reakciju na život, zapravo više kultiviran u pravom smislu te riječi od mnogih profesora sa sveučilišnom naobrazbom. Što je osoba dublje kultivirana to će čitati manji broj knjiga. Okružit će se velikim odabranim duhovima minulih vjekova i malo će se pačati u suvremene trendove. Na putu na posao nosit će Shakespeareove Sonete. Zataškani u kutu njenog uredskog stola nalazit će se prijevod Fausta Bayarda Taylora ili Langov, Butcherov i Leafov prijevod Homera; a, tko zna, na putu kući možda će svrnuti u kakav zabačeni antikvarijat i kupiti zalutali svezak poezije Matthewa Arnolda.
Čini mi se da će izvjesni plod usredotočenja takve osobe na velike humaniste biti razvijanje određenog filozofskog skepticizma koji će jednako često biti usmjeren na najnovije dogme znanosti kao i na najstarije dogme religije. Premda će rado prolistati sentenciozne stranice velikih metafizičara, čini mi se da će ona svakom pojedinom misliocu pristupati više kao umjetniku nego kao otkrivaocu čiste istine. Mislim da će tijekom, recimo, mjesec dana razmatrati “gole činjenice” u svjetlu Hegelove vizije i zatim, sljedećih mjesec dana, u svjetlu Spinozine ili Schopenhauerove vizije.
Jedna od najvećih opasnosti koje vrebaju na mladu osobu kad naumi postati kultivirana opasnost je dopuštanja razumu da se razmaše na štetu svih drugih ljudskih sposobnosti. Logika je krajnje dragocjena metoda dohvaćanja tajne života, ali nije jedina. Ako nije razblažen instinktom, razum može postati krvoločna zvijer koja nalazi okrutnu nasladu u tome da bjesomučno razdire vlastitu utrobu. Ono na što svaka dublja kultura izgleda upućuje jest postojanje određene usklađenosti, određenog ravnovjesja sposobnosti dostupnih čovjeku – koje bi se možda moglo nazvati “imaginativnim razumom” – pomoću kojeg on može pratiti neuhvatljivo strujanje Prirode, one Prirode koja i sama njeguje određene temeljne iluzije, te se izbacivanjem žarišta svoje svijesti van prema toku svijeta spasiti od te Racionalne Zvijeri koju goji u njedrima i koja se hrani njegovom životnom krvlju.
Čim naša mlada osoba stekne vještinu te gipkije, nježnije i ljubaznije filozofije, njegov grozomorni posao, njegova gunđava žena – ili obrnuto, njezin sebični muž, njezina mrzovoljna djeca – postat će porozni, transparentni, netvarni, poput predmeta viđenih izdaleka kroz neku dražesnu sipku maglicu, kako ih ta osoba bude promatrala kroz ustreptalo blistavilo Platonovih misli ili onu tananu duhovitost koja je obilježje genija Charlesa Lamba.
U određenim slučajevima osoba će otkriti da iz slikarstva ili muzike može crpsti veću snagu za nošenje sa životom nego iz književnosti, ali neki mi duboki nagon govori da književnost posjeduje određene pogodnosti koje je općenito govoreći čine moćnijom od drugih umjetnosti.
Netko možda može postati maštovitije blagonaklon prema cjepidlačenjima svojeg poslodavca ako ga njegove samozadovoljne crte lica podsjete na Rembrandta ili Picassa. Neka žena možda može stoičkije podnijeti zamorna razglabanja svojeg muža ako sve vrijeme njegova verglanja dopusti svojim mislima da se poigravaju kakvom veličanstvenom muzičkom frazom Beethovena ili Stravinskog. No, nasumce odabran zajedljivi redak iz Hamleta ili sočna životom odišuća dosjetka iz Essays of Elia u tim bi slučajevima učinili pravo čudo i sveli sâmu stvar – pompoznoga poslodavca, budalastoga muža – na nešto što se u samoj svojoj biti može promatrati s prostrana i izdašna vidika poezije i ironije.
Zbog toga što književnost kao sredstvo upotrebljava riječi, a ne neki drugi materijal, kultura, poput Mojsija pred postojanom stijenom vidljivoga svijeta, u toj veličanstvenoj umjetnosti nalazi čarobni štap kojim iz nje izvlači živu vodu.
Jer, kao što nam daje naslutiti gospodin Eliot, iz St. Louisa, u svojoj čudnovatoj pjesmi zvanoj “Pusta zemlja”, postoje određene strahovite oprečnosti u životu koje su samo riječi, sa svojom moći da proizvedu vjekovječnu ljepotu pomiješanu s najsvakodnevnijim banalnostima, sposobne iznijeti na vidjelo i ovjekovječiti.
Gotovo nepogrešiva provjera za mladu osobu s obzirom na posjedovanje ili neposjedovanje pravog estetičkog ukusa jest da se vidi koliko je ona sklona intelektualnoj hvastavosti. I najneznatnija težnja da se bude pametnijim od drugih potpuno diskreditira svakog pretendenta na pravu kulturu. Neobična je naime činjenica da svaki doticaj s velikim imaginativnim piscima proizvodi u čovjeku neku zagonetnu mješavinu ponosa i poniznosti zbog koje je nezamislivo da ljubitelj tih knjiga postane oholica kao što je nezamislivo da uistinu pobožna osoba postane bigot.
Čitati velike knjige ne znači postati “knjiški moljac”. To znači dopustiti da nešto od strahovite pronicavosti Dostojevskog, nešto od preobilne Shakespeareove imaginacije, nešto od blistave Goetheove mudrosti prodre u Vašu najdublju nutrinu, tako da dodir s kaosom svakodnevnog života proizvede slobodne i lepršave obrise, poput figura neke klasične slike, obrise što i ljudima i stvarima daju uzvišenost i krasotu nevidljive površnom pogledu.
Ta osebujnost nije nešto samo izvana pridodano tim objektima. Ona se dohvaća prodiranjem ispod njihove zbrkane površine u njihovo suštinsko biće u kojem to uzvišeno svojstvo doista i zamjetljivo postoji.
Istinska se osobna kultura brani od vulgarnosti svakojakim vještim smicalicama, ali suočena s jednostavnosti i prirodnosti ona nagonski skriva svoju istančanost te postaje bezazlena, izravna, prostodušna, djetinjasta.
Jer, ako kultura ima nešto zajedničko s čuvenim pavlovskim shvaćanjem “ljubavi”, onda je to da i ona poništava samu sebe poput vode ili pare ako njeno objelodanjenje uključuje i najneznatniju natruhu svjesne nadmoći.
Kultura se ne iscrpljuje u pokušajima da se postane učenim. Ona brzo postaje svjesna da u stranim jezicima postoje stilske osobine koje su potpuno izvan dohvata i najvještijeg prevodioca. Stoga daje prednost najsuhoparnijoj proznoj verziji Homera ili Horacija ili Dantea pred najelokventnijom pjesničkom parafrazom; a kad može meditira nad riječima izvornika, kao što se miriše cvijet, nadajući se uhvatiti barem nešto od neprevodive magije tih tajanstvenih slogova.
Mišljenje da je moguće pobjeći od sudbinskih ograničenja vlastite naravi i steći sveobuhvatan i iscrpan sud o svim velikim autorima nerazborito je uobraženje. Početak kulture, a možda i njezin kraj, jest otkriće i potom edifikacija vlastita prirođenog ukusa. No, u oblikovanju tog ukusa može se stjecati mnogo različitih tradicija, mnogo proturječnih struja, i kultivirani je čovjek po pravu rođenja čedo svih vjekova; kadar je držati bučnu sadašnjost na doličnoj udaljenosti, probirući iz onog što mu ona pruža, drastično izlučujući što mu odgovara usred njenog obilja, a često je i potpuno odbacujući.
Ono čemu kultura teži nije samo bijeg od života ili nepromišljeno prepuštanje ugodnim senzacijama. Ona teži određenoj uzbudljivoj sreći, čulnoj i intelektualnoj u isti mah, koja se može postići samo kontemplacijom tog tajanstvenog “apsoluta” koji se očituje u Prirodi, a koji nazivamo magijom života ili ljepotom života.
To da je ta neuhvatljiva ljepota nešto što beskrajno nadmašuje okvire šarmantnog i slikovitog uvid je koji donose već i prvi koraci kulture. One Hamletove divlje zvrkaste riječi, oni Learovi suludi krici, ona Prometejeva proklinjanja kao da diraju neku vitalnu žicu u ljudskome srcu koja odgovara nečemu u Prirodi što je sve samo ne umirujuće i bezbrižno. A ipak, iz toga izvire neka demonska uzvišenost koju ne treba nijekati, kao što se iz mnogih tragičnih smrti pomalja neko neopisivo spokojstvo, strogo i divotno, koje nadilazi sve plitkosti utjehe.
Kultura, ponavljam, nije ništa sve dok nešto od misli velikih duhova naše rase ne prodre u čitaočevu dušu, u njegove kosti i njegovu krv i njegove živce. “Tada i samo tada” imat ćemo tajnu snagu da podnesemo prezir svjetine, “oholičinu pogrdu”, “muke prezrene ljubavi”, sve željezne udarce nesalomljive Sudbine i sav grubi krš nanesen vjetrom Slučaja.
Kultiviran muškarac ili žena svaki dan koji svane doživljavaju kao razmatanje moćnog vala, tajanstvenog i bremenitog nevjerojatnim čudesima. Sjenke na lišću, šuštaji u zraku, kretnje oblaka, zvuk ljudskih koraka, bezbroj malih stvari što tvore rutinu našeg svakodnevnog života dobivaju neku oštrinu i značajnost kad su čula koja ih primaju ugođena Wordsworthovom receptivnošću, Goetheovom pozornošću, Keatsovim snenim čarolijama.
Kakve veze ima što je muškarc tako oklopljen, tako oboružan za ubijanje banalnosti prisiljen popiti bućkuriš od kave i odjuriti na svoje ustajalo radno mjesto? Kakve veze ima što mu se njegovi drugovi podsmjehuju i smatraju ga krajnjim “čudakom”? On na svojoj strani ima bezbrojno društvo nevidljivih duhova i teško je povjerovati da ti besmrtnici nisu za sobom ostavili nikakvu psihičku moć kojom bi mu pomogli u njegovim nevoljama.
Kakve veze ima što se mlada žena ili djevojka tako uronjena u imaginaciju Blakea i Dostojevskog, Conrada i Prousta osjeća izoliranom, napuštenom, shrvanom, bespomoćnom u prisutnosti vulgarnih zvukova, odbojnih glasova, mjesta lišenih svake dražesti? Ona na svojoj strani ima apsolutnu moć, stariju od svih vjekova. Ona je jela i pila od tijela i krvi samih velikih bogova. Ona od “golih činjenica života” nije tražila lagodu ili uspjeh, već tračak ljupkosti neizrecivog; i prije no što mukotrpni dan završi, dobit će svoju nagradu.
Cilj ovog eseja postignut je ako sam svojem čitaocu uspio pokazati da ono što nazivam umjetnost samokultivacije nije nikakav luksuz ni razonoda za učene, a najmanje pomoć na putu svjetovnog uspjeha. Njegova je svrha ispunjena ako sam ga uspio uvjeriti da takva osobna kultura može zauzeti mjesto ljubavi, religije, ambicije, uzbuđenja i avanture. Ona to može učiniti zato što je njezin materijal jednostavna, očita, čulna svijest o zgoljnom bivanju živim na ovoj Zemlji, a njezin rad intenziviranje i istančavanje te svijesti pomoću duhova poezije, ironije i imaginacije.
No, premda sam što sam bolje mogao naznačio ono što smatram idealom samokultivacije, ti su moji grubi opisi samo nešto snažniji zapusi vjetra kojima se pokušavaju malko raspršiti magluštine kroz koje smo prisiljeni lutati.
Netko može učiniti svoja tumačenja privlačnima, provizornima, opreznima, blagonaklonima u nastojanju da uzme u obzir beskonačnu raznolikost naših krzmavih ljudskih pristupa toj visokoj zaravni, dok će se drugi odlučiti za izbacivanje gromoglasnog manifesta, nekog “izvješća s terena” upućenog nekolicini očajnih boraca protiv osrednjosti, ostavljajući veći dio “vojske nebeske” nezadovoljenim i obeshrabrenim.
Opasnost prve metode, one blagonaklone kazuistike i uviđavnog razlučivanja, u tome je što ona ostavlja glavno pitanje zamućenim a “ratne ciljeve” našega napada na tvrđavu zbrkanima i neodređenima.
Opasnost druge metode, koju sam unatoč svemu odabrao u ovom eseju, one držanja stijega podignutog i na jasnom mjestu, u tome je što ona predlaže svojsvrstan pohod “na život ili smrt”, u kojem je sve crno ili bijelo i u kojem su beskonačne gradacije stvarne ljudske situacije odrješito zanemarene.
Međutim, to mi se čini jedinim pravim kursom, jer bez jasno formuliranog pitanja i uzdignutog ideala čitav je pothvat u opasnosti skliznuti u neodređeno polušaljivo tumaranje. S jasno i čak šturo postavljenim problemom pred očima, prirodni porivi za kompromisom, koje svi ljudi posjeduju, zacijelo će ubrzo proraditi i ublažiti te stroge obrise, smekšati te krute figure u skladu s neizbježnom ljudskom slabosti koja, kad se sve uzme u obzir, ponekad može biti mudrija od svake doktrine.
U ova moderna vremena preplavljeni smo knjigama i stupnjevi naše ljudske kulture beskonačno su raznoliki kao tipovi ljudske ćudi. Jedino što možemo je otprilike odrediti glavni smjer koji vodi tim nepristupačnim vrhovima, i onda udariti putom najbolje što umijemo.
Dok čitamo kakav moderni kritički tekst o nekoj velikoj klasičnoj temi, kako li nas samo često iznenadi, kao, kako kaže Thoreau, zelena grana nad prašnjavom stazom, citat tako nepojamne ljepote da o njemu možemo danima razmišljati! Moderni kritičari koji pišu o velikim majstorima nalik su na vinogradarova kola koja se spuštaju u nizinu. Dok je srž cijelog mog argumenta to da je jedan jedini grozd otrgnut s tih gorskih trsova bolji od mnogog pehara pjenušavog vina pretočenog iz dolinskih bačvi!