Nemo

Jer i neplodan mora žudjeti da rodi mada / i pod kaznom Proljeća: nastrani koji strepi / od toga da bude prav, ni on ne može drugo / do zazvati iz tame kakva surova glavara. ...

Bilo bi mu uistinu krajnje glupo reći: “Da, usrao sam se!” Kao prvo: Nenad, ostrašćen osvetom i stoga, razumljivo, netolerantan, to ne bi shvatio onako kako ja to doživljavam. A kao drugo: ja to i ne bih mogao izreći pred njim, jer bih time samo svoj ugled, ubuduće, doveo u pitanje. ...

A skroz gore, između ramenâ, ponad otvora haljine kroz koji glavu se promeće, odeblji pramen tamne grivice obuzdane u rep – doduše bogat rep – i čak cijelo lijevo uho. ...

Prvi dan nije stvaranje, / Obrnuto od Boga / Leći na krevet u pidžami

Braća Alen i Nenad Sinkauz jedni su od predvodnika ovdašnje kreativne glazbene scene koja ne poznaje i ne priznaje granice. Uz Alena i Nenada Sinkauza ovaj trio čini još i bubnjar Marco Quarantotto, a svoju suradnju vide kao jedinstveni prostor autorskih ideja, koncepata, ali i intuicije i slobode. ...

Kada je prije nekih deset godina ovaj bend počeo nastupati, bilo je jasno da se »na sceni pojavilo nešto radikalno novo, istinski visokog dometa«, kako je zapisao veliki zaljubljenik, poznavalac i promicatelj jazza Saša Drach. Otad je njihova muzika postajala sve kompleksnija i sve neobičnija, sve »problematičnija« i sve ljepša, a njihovi koncerti sve nepredvidljiviji i sve zabavniji. ...

I utihnut će srne / i visoki bor na / vrh brijega / pod starom kupolom / zapjevat će glasno

Jednog sam je utorka pokupila iz dvorišta neke raščupane starice, kojoj jedva da sam zahvalila, pazite na svojeg psa, hoću, naravno, odvela sam Lolu doma i legla na pod u dnevnom boravku. Lola je cvilila na drugoj strani sobe, nisam imala snage ni okrenuti glavu i pogledati je, možda je bila gladna, možda je satima nisam odvela van, možda je danima nisam pomazila, a zatim mi je prišla, ponjušila me, sklupčala se pored mojeg odustalog tijela, položila svoju vlažnu njušku uz moj vrat i obećala mi da će se brinuti za mene. ...

Udijeli nam svojim biljegom milost posljednjega blagoslova! Oslobodi nas od okova strasti (te bezumne vlasti), od jarma razuma (tog razuđenog uma), od lisičina neposluha (toga neobuzdanog pastuha)! ...

Ništa ne zaustavlja kretanje duše u njenom uranjanju u sebe. Ono bitno uvijek ima vremena prodirati sve dublje: čas bitke nikad ne dolazi, dan slave nikad ne sviće. Beskonačna vrela dijalektike i mentalnih zadrški! Svijet bez ceremonija u kojem je sve produhovljeno, ako se ne tiče kraja vremena, svijet je u kojem više nitko ne umire nasilnom smrću, osim planinara i svetaca. Ali u židovskom životu na Zapadu koji je želio biti potpuno unutarnji, Država Izrael ostvaruje povratak mogućnosti samoponištenja: kao u doba kada se pred krštenjem radije birala lomača, ponovo se rađa židovska vrijednost koja se i najasimiliranijemu čini vrijednom najviše žrtve. ...